Pospremanje stvari

Kaže se da djecu treba početi odgajati već od rođenja, no na tom putu svaka odgojna faza ima svoje vrijeme. Kada, dakle, početi razvijati radne navike, od kućnih do školskih? Neka djeca odrastu silom prilika jer, suočena s obvezama primjerenim odraslima, moraju preuzeti odgovornost koja nije u skladu s njihovim godinama. Ta djeca nisu pripremljena za uloge koje ih čekaju u svijetu odraslih, kao ni mnoga druga koja nemaju tu nesreću odrasti prerano, ali koju roditelji ne pripremaju za svijet odraslih jednostavno zato što ni sami nisu prošli taj dio odgojne ‘obuke’. Ne kaže se bez razloga da djeca uče od roditelja, zato se roditelji toga trebaju sjetiti kad god nisu zadovoljni djetetovim postupkom ili uspjehom. Ako nešto ne znaju sami, kako će naučiti dijete? I na temelju čega će zahtijevati od njega da bude idealno?

Ne postoji ni idealno dijete ni idealan roditelj, ali postoje stručnjaci čiji savjeti mogu biti jako korisni u pripremi djeteta za samostalan život. Dijete svoj put u svijet odraslih počinje prvim udahom i ako već od prvog dana živi u stabilnoj okolini i ima ustaljen red i uvjete za normalan razvoj, neće ga biti teško odgajati ni u godinama koje dolaze.

Roditeljstvo nije lagan posao, prepuno je pitanja i općenitih odgovora često neprimjenjivih u stvarnosti i svačijem životu. Jedno je od tih pitanja kada djetetu nametnuti obveze koje imaju veze s praktičnim životom nevezanim uz izvršavanje školskih obveza, primjerice pospremanje sobe, učenje kuhanja, preuzimanje brige o mladem bratu ili sestri te kućnom ljubimcu, kada ga ostaviti samog u kući… Nije nužno da dijete počne pospremati svoje stvari u dobi od tri godine, ali važno je da kao desetogodišnjak može ostati sâm kući barem nekoliko sati. Dijete se priprema za samostalnost mnogo prije nego što se ta samostalnost počne primjenjivati. Urednost je poželjna, ali nije presudna od djetetova samopouzdanja. Dijete od kojega roditelji zahtijevaju da u svakom trenutku bude besprijekorno čisto, a njegove stvari uredno posložene, ne može se opušteno igrati, mašati i biti kreativno. ‘Vojnički’ odgajano dijete bit će traumatizirano, nekreativno, neodlučno, povoljno i nesposobno samo odlučivati. A već prvi put kad ostane samo kući možda će morati donijeti ozbiljnu odluku kao što je, primjerice, ne otvoriti vrata stana nepoznatom posjetitelju ili potražiti pomoć ako je kojim slučajem izazvalo požar.

Roditelji vrlo često odgovornost za propuste u djetetovu odgoju prebacuju na školu, no ona marginalno utječe na odgoj. Dijete ondje stječe znanje i u obrazovni sustav mora ući s načelno razvijenim društvenim vještinama i temeljnim vrijednostima. Postizanje te razine već je velik napor za dijete, kao i suočavanje s novom sredinom i obvezama te prilagodba njima, zato će se, optereti li se dodatnim zahtjevima, teško u njima snalaziti samo.

Ostave li ga roditelji samo kući već prvog dana polaska u prvi razred ‘jer je već odraslo’, na sigurnom je putu u traumu. Dijete je dovedeno u situaciju u kojoj se ne snalazi, nema oslonac i ne može normalno funkcionirati. Uza sve to nije u stanju ni samo pisati domaću zadaću, učiti ili pripremiti si ručak jer nema razvijen pojam o vremenu i ne zna rasporediti obveze. Istina je da će neizbježno doći dan kad će dijete morati samo ostati kod kuće, kao i kad roditelj više neće moći utjecati na to je li naučilo školsko građivo za peticu te koliko će vremena provesti rješavajući matematičke zadatke… Ali prije nego što roditelj, primjerice, i pomisli ostaviti dijete samo u kući, treba ga dulje pripremati na to razgovorom i raznim primjerima.

Malo dijete samo u kući izloženo je mnogim opasnostima koliko god bilo pametno i snažljivo. Iako psiholog tvrde da može početi ostajati samo u dobi od deset godina, smatraju da tek 13-godišnjak može biti posve samostalan u kući jer tek u toj dobi djeca mogu ispravno reagirati u raznim situacijama. Prije nego što dijete počne dulje ostajati samo, roditelj treba napraviti pokus ostavljajući ga samo ne dulje od pola sata. Nakon toga treba u razgovoru doznati kako se dijete osjećalo, što je radilo, je li ga bilo strah, što je odgovorilo ako se javilo na telefonski poziv i slično. Kad dijete počne ostajati samo u kući, počet će i samostalno učiti i pisati zadaću. To ne mora uvijek biti uspješno, pogotovo kod djece koja teže usredotočuju pozornost ili one koja će radije igrati igrice na računalu ili pretraživati internet nego što će učiti. Zbog svega toga vrlo je važno da djeca što prije steknu radne navike; ako ih ne steknu u nižim razredima osnovne škole, poslije će to biti mnogo teže, gotovo nemoguće postići.

Djeci treba pomoći da shvate što dobivaju razvijanjem radnih navika, a neke mogu biti i zabavne. Poput pomoći u kuhinji roditelje. Tako se posredno uključuju u obavljanje kućanskih poslova. Ništa im se ne smije nametati, ali dobro je naučiti ih pospremiti svoj tanjur nakon jela, posložiti stvari na radnom stolu, pospremiti cipele i odjeću… što je ipak mnogo lakše, a koji put i zabavnije, nego satima učiti i pisati zadaću. Kad dijete stekne radne navike povezane sa školom, s vremenom će lakše svladati i druge svakodnevne obveze.

Djeci treba pomoći da shvate što dobivaju razvijanjem radnih navika, kako će to utjecati na njihovo vrijeme, odnosno da će im dobra organizacija ostaviti dosta slobodnog vremena za zabavu, kakav će biti rezultat njihova truda, što ih očekuje ne budu li racionalno trošili vrijeme i ispunjavali obveze.

Prvo je pravilo: pisanje zadaće ne odgađa se za posljednji trenutak, pogotovo ne navečer kad je dijete umorno i mora ćuti na vrijeme spavati. Dijete treba početi pisati zadaću i učiti sat-dva poslije ručka i kratkog odmora. Najbolje je zajedno s njim napraviti plan učenja, odnosno raspored za svaki predmet, i posebno izdvojiti vrijeme za pripremu testova.

Manja djeca ne mogu se dugo usredotočiti na jednu temu pa je nužno odrediti im stanku svakih 30 minuta. Ako djetetu ne ide neki predmet, treba najprije učiti one lakše kako se ne bi iscrpilo te poslije malo dulje stanke pomoći mu usredotočiti pozornost na gradivo koje teže ući. Tako se neće obeshrabriti, a nakon što shvati da je lakše predmete uspjelo naučiti, imat će volje učiti i teže.

Ne treba ga kažnjavati, nego ga pokušati motivirati; možda je talentirano za matematiku, ali nije za jezike ili obrnuto. Nije nužno da iz svakog predmeta dobije ocjenu pet, nego da svaki predmet uči i shvati da je to jedini način da postigne bolji uspjeh.

Važnu ulogu u svemu tome imaju pohvala i nagrada za uspjeh, tek toliko da shvati da se njegov rad cijeni, jer kako se nauči odnositi prema svojim obvezama u ranoj dobi, tako će se ponašati u odrasloj.