Ekocentar

Da bi Hrvatska i Mediteran postali pustinja kao što predviđaju mnogi klimatolozi, klimatske promjene trebale bi u idućih stotinu godina u ovom dijelu povisiti temperaturu za 10 stupnjeva Celzijevih. Malo je to vjerojatno.

Tihi rad zasnovan na klijentelizmu izaziva gubitak najvećeg nacionalnog resursa, ljudi. Uz način na koji neki promišljaju kako stranački upravljati nacionalnim resursima ne piše nam se dobro.

Sve gospodarske strategije koje zanemaruju ono što država ima predstavljaju samo plan želja, a ne racionalan dokument razvoja jedne ekonomije. Zar HAZU treba još reći i kako da iskoristimo svoja bogatstva ili zato postoje sva silna ministarstva koja njima upravljaju?

To, nakon što smo popisali društvenu imovinu i stvorili Ministarstvo za upravljanje državnim imovinom stigla nam je i knjiga HAZU-a ‘Hrvatska prirodna bogatstva’, ali ipak je potakla rasprave, nažalost, o krivim temama. Umjesto o neiskorištenim i vrijednim prirodnim resursima rasprava se povela o ‘kultu tihog rada’. Pomalo nezgrapnoj i gruboj, ali ipak iz konteksta izvučenoj paradigmi o odnosu Hrvata prema radu. Citiram akademika Kusića: ‘U životu je za uspjeh i napredak važna sistemičnost, upornost, ozbiljnost i odgovornost, ali samozatajan, kontinuiran, strpljiv i tihi rad kod nas nije toliko na cijeni.’

Dodao bih: ne samo da nije cijenjen nego je i potplaćen. Kod nas dominira, kako kaže jedna meni draga osoba, drugi oblik ‘tihog rada’, koji je daleko profitabilniji, a uglavnom su to razni načini izvlačenja novca iz državnih tvrtki, tiha farbanja tunela, tiho iznajmljivanje ACI-jevih restorana, neplaćanje poreza i ostalih dugova itd. Taj oblik ‘tihog rada’ zasnovanog na klijentelizmu i povlaštenima dovodi do gubitka najvećega nacionalnog resursa, a to su ljudi. Pouke posljednjih dvadeset godina znatno su narušile njihov radni i životni optimizam, pa i volju da samozatajno, kontinuirano i strpljivo rade.

Slobodan Šnajder govori o ‘zbjegu’, ekonomskom egzodusu i ekonomskoj migraciji nezamjenjenoj od vremena 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Hrvatski poduzetnici traže 19.000 radnih dozvola za strane radnike, a na tisuće mladih odlaze napuštajući različite krajeve Hrvatske u potrazi za ekonomskom sigurnošću. Svejedno vam je jeste li u Zagorju, Lici, Slavoniji. Sve je više naselja na čijim ulicama nema djece i dvorišta gdje nema pasa ili drugih domaćih životinja. To, nažalost, svi ekonomski učinci i socijalne mjere porezne reforme neće moći promijeniti.

Osim nedostatka posla i niske cijene rada ljude sve više tjera i ovaj drugi, ‘tihi rad’, odnosno poruke koje nam taj oblik rada šalje. Činjenica je da su neki akteri tog ‘tihog rada’ dogurali do kandidata za predsjednika države i držali moralne prodike cjelokupnoj javnosti. Zatrašujuće i obeshrabrujuće. No vratimo se početku i priči o neiskorištenim nacionalnim bogatstvima koja potkrepljuje moje tvrdnje da sve gospodarske strategije koje zanemaruju ono što država ima predstavljaju samo plan želja, a ne racionalan dokument razvoja jedne ekonomije.

Zar HAZU treba još reći i kako da ih iskorištimo ili zato postoje sva silna ministarstva koja upravljaju njima i dužnost im je razvijati alate za njihovo aktiviranje i eksploataciju?

Nažalost, priča o nekorištenom i neaktiviranom državnom poljoprivrednom zemljištu ukazuje kako i ovdje postoji onaj drugi oblik ‘tihog rada’, pa je važnije tko će što dobiti od onoga što će učiniti s time. Koliko nam je za vidjeti i uz način kako neki promišljaju kako kadrovski (stranački) upravljati državnim tvrtkama i nacionalnim resursima, ne piše nam se dobro. Posebno stoga što tako promišljaju oni koji su izbrani zato što su ‘drugačiji’ od dugogodišnjih aktera naše političke scene.

No izgleda da kada jednom prijedete most, s druge je strane rijeke drugačiji pogled. Sve dok će struka i znanje biti zanemareni do tada će naša prirodna bogatstva služiti samo rijetkim i povlaštenima, a ne boljitu cijele društvene zajednice. Do tada će još mnogi koji mogu, hoće i znaju napustiti ovu zemlju i potražiti sreću negdje drugdje i tamo bez rođiljskih naknada radati djecu i graditi svoju budućnost.

S 20-30 milijardi eura vrijednom državnom imovinom i ogromnim prirodnim resursima ne smijemo si dopustiti da i dalje tonemo na dno ljestvice europskih ekonomija. Ne volimo gubiti sportske dvoboje, pa se nadam da ćemo i ovu gospodarsku utakmicu nakon lošega prvog poluvremena odigrati mnogo bolje. Trenera smo promijenili, došli su svježi igrači i moj je entuzijazam nešto porastao, ali još samo da pričekamo raspored igrača na terenu.

Uza Zdravka Marića na golu ključno je da nam bekovi ne počnu glumiti napadače, pa da se opet autogolovima ne izbacimo u drugu ekonomsku ligu i svaku pobjedu u lošoj konkurenciji pokazujemo kao uspjeh. S obzirom na tempo promjena ekonomskog okružja za to, nažalost, nećemo imati vremena.