Home / Biznis i politika / EU ide od federalnoga koncepta prema uniji nacionalnih država

EU ide od federalnoga koncepta prema uniji nacionalnih država

Federalni koncept EU, kakav je Merkel željela graditi s Hollandeom i Renzijem, već je stvar prošlosti. No zbog toga EU nije slab i pred raspadom, kako sugerira Putinova propaganda.

Da nije ušla u NATO i EU, Hrvatska bi već bila utopljena u ‘region’. Ne bi morala podizati obrambene kapacitete. Bila bi gospodarski, upravljački i demokratski usporediva s BiH i Srbijom. Ne bi se zamarala izbornim neizvjesnostima. A to baš i nije poželjna izvjesnost.

Bivši su već postali bivši ili će to uskoro postati jer su njihovi birači pokazali da se žele vratiti korijenima koji su Europu i Sjevernu Ameriku učinili razvojno superiornim ostatku svijeta. To su stabilna nacionalna država, gospodarski snažna država (koja proizvodi) i vjerojatno vladavina prava koje regulira demokratski poredak: slobode, prava i obveze građana. Pokazali su da ne vjeruju u uspješnost naddržavnog ili korporacijskog upravljanja državom, da ne vjeruju u državu trgovca i burzovnog mešetara ni u demokraciju čije granice regulira samonametnuta politička korektnost. Zbog udaljavanja od tih vrijednosti Hillary Clinton je kao nasljednica Obamina koncepta izgubila izbore od Donald Trumpa, Matteo Renzi izgubio je referendum o ustavnoj transformaciji Italije, François Hollande spoznao je da nema što tražiti na proljetnim francuskim predsjedničkim izborima pa je unaprijed odustao od sljedećeg mandata. Cameron je na Brexitu zaigrao dvostruku igru, očekujući da će između njega koji pledira za ostanak u EU i izlaska iz EU birači na referendumu izabrati njega. I preračunao se. Je li Angela Merkel na istom putu, očekujući da će između nje i promjena Nijemci ponovo izabrati nju? Sklona sam povjerovati u to anketama unatoč i ne bih isključila i mogućnost njezina odustajanja. Jer, federalni koncept EU, kakav je Merkel željela graditi s Hollandeom i Renzijem, već je stvar prošlosti, a redefinicija EU u smjeru unije održivih nacionalnih država izvjesna je budućnost EU.

No je li zbog toga EU slab i pred raspadom, kao što to građanima EU želi sugerirati Putinova propagandna mašinerija, potpomognuta Erdoğanovim migrantskim ucjenama? Ne izgleda tako. Upravo posljednje političke promjene ohrabruju, jer pokazuju da građani EU nisu skloni izlaz iz nezadovoljstva dosadašnjom političkom paradigmom u EU tražiti u ekstremima, s bilo koje strane političkog spektra. Nakon što je poražena dosadašnja ‘mainstream’ politika u Austriji, u drugom je krugu ipak lijevoliberalni europejac Alexander Van der Bellen pobijedio desnog euroskeptika Norberta Hofera. Nakon što je Hollandeu pokazan palac dolje, gotovo sigurno sljedeći francuski predsjednik postat će republikanac i konzervativni europejac François Fillon, a ne ultradesna euroskeptična Marine le Pen. Nakon što je na vlastitom referendumu poražen talijanski eurofederalist Renzi, to ne znači da će vlast na sljedećim izborima u Italiji osvojiti populistički pokret Pet zvijezda, talijanska inačica našega Živog zida. Nego samo da Talijani žele i Italiju i EU, a ne EU na štetu Italije.

Bi li Hrvatskoj bilo bolje, bi li bila više država da je ostala u regionalnom zagrljaju Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, Aleksandra Vučića i Ivice Dačića, kao što zagovaraju euroskeptici i slijeva i zdesna, umjesto što je ušla u NATO i EU? Da, kao članica NATO-a s nestabilnim sudsjedstvom mora podizati svoju obrambenu snagu. Osobito otkako je izabrani predsjednik Trump najavio da sve članice NATO-a moraju participirati u obrani svoje sigurnosti. I, da, kao članica EU mora učiti raditi prema propisima i procedurama, a ne – na mobitel. I nikad se ne zna unaprijed tko će pobijediti na izborima. Da nije ušla u NATO i EU, Hrvatska bi već bila potpuno utopljena u ‘region’. Uopće ne bi morala podizati obrambene kapacitete. Bila bi gospodarski, upravljački i demokratski usporediva s BiH i Srbijom. Ne bi se zamarala izbornim neizvjesnostima. A to baš i nije poželjna izvjesnost, zar ne?