Tekst: Luka Fišić Foto: Liderova Arhiva

Košarkaši češće gadaju i pogadaju koševe kad razmišljaju o smrti, brži su i uspješniji, pokazalo je nedavno opsežno znanstveno istraživanje. Iskušana je takozvana teorija upravljanja terorom i pokazalo se da morbidna taktika zastrašivanja sportaša završava uspjehom. Neće valjda nadahnuti poslodavce?!

Legendarni košarkaš Shaquille O’Neal završio je karijeru s katastrofalnim prosjekom ubačenih slobodnih bacanja od 52,7 posto i osim po nadljudskoj snazi i monstruoznim zakućavanjima ostao zapamćen kao jedan od najlošijih izvodača slobodnog bacanja u povijesti. Premda su mu ruke bile prevelike za košarkašku loptu, zbog čega se ona među njegovim dlanovima i prstima doimala poput loptice za stolni tenis, a zato je patila i tehnika izbačaja, oni koji su bili na treninžima diva iz Louisiane kuno se da je nerijetko zabijao i stotinjak slobodnih bacanja zaredom. Njegovi nasljednici još su lošiji. DeAndre Jordan, centar abnormalnih atletskih sposobnosti, toliko je loš u izvođenju slobodnih bacanja da ga igrači namjeru ‘fauliraju’ kako bi došao na liniju slobodnih bacanja, a njegov tim bacio napad u bunar. Perspektivni Andre Drummond srušio je pak sve neslavlje rekorde u preciznosti s linije slobodnih bacanja s manje od 52 posto pogodenih. Dok je za Shaquillea prekasno, aktivni igrači možda imaju izgleda poboljšati svoju igru zahvaljujući posljednjim znanstvenim otkrićima.

Naime, dvije studije čiji će rezultati biti objavljeni u sljedećem izdanju časopisa Journal of Sport svjedoče kako su testirani košarkaši imali veći postotak ubačenih slobodnih bacanja nakon što su suočeni s razmišljanjem o smrti, bilo izravnim pitanjima o vlastitoj smrtnosti bilo malo manje suptilno (istraživači su im pokazivali simbole smrti). Istraživanje su proveli doktorandi psihologije Colin Zestcott i Uri Lifshin sa Sveučilišta u Arizona, a košarkaši koji su sudjelovali u eksperimentu svi su redom bili muškarci, igrači američkih sveučilišta koji još nisu upisali službene nastupe za svoju momčad. Istraživači tvrde kako je poboljšana izvedba rezultat podsvjesnih napora jačanja samopoštovanja, svojevrsni zaštitni tampon protiv straha od smrti. Sve u skladu s teorijom iz psihologije o upravljanju strahovima.

– Spomenuta teorija govori o čovjekovu očajničkom nagonu da pod svaku cijenu stekne samopoštovanje i razlogu zbog kojeg u životu želimo postići uspjeh po kojemu želimo ostati zapamćeni – objasnio je Uri Lifshin i dodao: – Svatko ima svoje područje interesa u koje ulaže vrijeme i novac kako bi postigao simboličnu besmrtnost – navodi Lifshin.

Nadalje, prema teoriji upravljanja terorom, jedini razlog zbog kojega ljudi ne žive u stalnom strahu od svoje neizbježne smrti jest taj psihološki mehanizam. Eksperiment je proveden u dvije faze. U prvoj su, nakon što su odigrali nekoliko mecava jedan na jedan protiv Zestcotta i Lifshina, igrači otišli na dvadesetominutnu pauzu. Od jedne je skupine tijekom odmora zatraženo da razgovara o košarci, dakle igri koju voli. Drugu skupinu igrača zamolili su pak da razgovaraju o smrti: strepe li od dana kada će napustiti planet, vjeruju li u život poslije smrti…

Košarkaši iz skupine koji su bili prisiljeni razmišljati o egzistencijalnim temama nakon predaja ostvarili su čak 40 posto bolje rezultate nego u prethodnim utakmicama. Kod onih koji su raspravljali o svojoj ljubavi prema košarci nakon stanke nije bilo nikakvih pozitivnih pomaka. I druga faza istraživanja završila je sličnim ishodom: nakon što su igrači prvotno podijeljeni u dvije skupine, u obje je ostvaren približno jednak postotak pogođenih slobodnih bacanja, ubačaja s linije tri boda te jednak broj sprintova s loptom. Nakon što je jedna skupina ‘suočena sa smrću’, njezini pripadnici ostvarili su čak 20 posto bolje rezultate nego prije. Taj eksperiment bio je malo manje suptilan. Simboli smrti, među kojima i riječ ‘death’ (engl. smrt) ispisana na majici istraživača tijekom cijelog pokusa, bili su u vidnom polju ispitanika. Brže su trčali, bili su agresivniji i koncentriraniji, ustvrdili su ispitivači. U drugoj skupini, onoj u kojoj se nije razmišljalo o smrti, nakon stanke nije bilo pozitivnih pomaka.

Vaša podsvijest pokušava pronaći načine kako pobijediti smrt. Samopoštovanje je sredstvo s pomoću kojega se uvjeravate da ste dio nečega većeg, da imate priliku za besmrtnost, da vaš život ima smisla te da niste samo ‘vreća mesa’ – dodatno je objasnio Lifshin.

Profesor Jeff Greenberg, čovjek koji je s magistrom psihologije Peterom Helmom osmislio teoriju o upravljanju strahovima, potvrdio je kako se iz mnogih studija zna da podsjećanje na smrt kod ispitanika povećava težnju da ostvare što bolje rezultate u svome području interesa. Međutim, kaže da taj eksperiment prvi pokazuje da se aktiviranjem tog mehanizma može utjecati na učinkovitost u kompleksnim praktičnim problemima. Naravno, ako se ta teorija u daljnjim istraživanjima, kao i slijedom toga u primjerima iz ‘pravog svijeta’, pokaže točnom, zasigurno će izići iz okvira sporta. Košarkaški treneri s područja bivše Jugoslavije i danas su na glasu kao tirani, a donedavno je i među američkim sveučilišnim trenerima vladao trend zastrašivanja igrača. No budući da ego sportaša raste s iznosima na računu, društvo biva sve više politički korektno pa se takve metode u posljednjih deset godina smatraju arhaičnima. I u suvremenome poslovnom svijetu traži se da direktori budu obzirni prema radnicima, ‘happiness’-menadžera ima gotovo svaka velika korporacija, a istraživanja tvrde da zaposlenici koji su sretniji na poslu ostvaruju bolje rezultate. Međutim, povijest nas uči kako se zaboravljene političke ideologije, pa i poslovni modeli u malo izmijenjenom ruhu, vrlo brzo vraćaju u modu. Bi li prihvaćenje prijepomenutoga, naoko benignog istraživanja moglo promijeniti i način ophođenja između radnika i poslodavaca u poslovnom svijetu? Šefovi će možda uskoro imati i znanstveno potvrđene rezultate kako radnicima treba utjerati strah u kosti; uredski zidovi tada će biti crni poput noći, a murali s motivom ljudskih lubanja krasit će korporacije.