T eško je bilo ne primijetiti da su tijekom 2015. ‘reforme’ posve detronizirale ‘investicije’ kao najčešće spominjanu riječ koja sa sobom nosi teško opisiva, alkemičarska svojstva. Svi se, vjerojatno, još dobro sjećaju ‘Europske unije’, tehnički dvije riječi, koje su se gotovo cijelo desetljeće, pa i više, ponavljale kao da su dio neke opskurne molitve. Sve se radilo za ‘EU’, željelo se svidjeti ‘EU’, strahovalo se od reakcije ‘EU’, pratilo se svaki uzdah ‘EU’, žrtvovalo se i odricalo za ‘EU’, obećavalo se sedam čuda na dan sjedinjenja s ‘EU’ i strašne posljedice ako se to slučajno ne dogodi, čak su se i djeca slala u ‘EU’ u nadi da će tako biti oplemenjena.
Ta dva slova ili riječi do bile su neobjašnjivo sveobuhvatno i duhovno značenje, one su postale univerzalan odgovor na svako pitanje, pa i ono koje na prvi pogled nema veze s njima. One su bile i cilj i sredstvo, sve je nekako utjecalo i istjecalo iz ‘EU’, valjalo je samo pomnije pogledati. No nakon što se odigralo žudeno sljubljivanje s EU, uslijedilo je strašno razočaranje, ‘EU’ nije bio ono za što se izdavao. Hrvatsko je društvo trebalo novu riječ, novi simbol za štovanje u javnom, ali i privatnom prostoru.
Pokazalo se kako je ‘EU’ lažni bog, tašt, arogantan i zahtjevan, koji mnogo traži, a ne daje dovoljno. Kriza iz 2008. u međuvremenu je dobro načela krhku domaću ekonomiju, a kako se ‘EU’ pokazao nemoćnim, slabim i varljivim, bilo je potrebno posegnuti za novom panačjem, novim prvim načelom. Bile su to ‘investicije’, pojam s kojim su se mnogi susretali i o kojem su kružile mnoge priče, ali nitko se nije sjetio izraditi mu zasluženi oltar i dati mu potrebno značenje. Za razliku od ‘EU’, ‘investicije’ nisu dugo potrajale, njihovo obožavanje ispuhalo se iznenađujuće brzo premda sljedba nije nestala, samo više nije bila toliko brojna i toliko predana. Pokazalo se i da pojam ‘investicija’ zahtijeva više od neumorna ponavljanja, traži angažman veći od onoga na koji su nevoljni Hrvati spremni, pogotovo nakon što su sve dali ‘EU’ i ostali praznih ruku.
Percipirajući taj manjak vjere i ispražnjenost duhovnog prostora, na scenu je stupio Most, ni stranka, ni udruga, ni platforma, ni sekt, nego sve to zajedno, i ponudio novu formulu, možda i najjaču dosad, gotovo razorne snage. Šaputanja su, slično ‘investicijama’, uvijek postojala, ‘reforme’ su uvijek nekako bile svuda oko nas, ali nikad u prvom planu, nikada istinski predmet obožavanja mlade i neovisne Hrvatske. ‘Reforme’ će tako, tvrde njezini štovatelji u Mostu, riješiti sve hrvatske probleme, donijeti gospodarski rast, veći životni standard, nove tehnologije, bolje obrazovanje, zdravstvo i socijalnu skrb, radna mjesta, red i pravdu, a cijelo će društvo biti sretno i ispunjeno. Jedini problemić koji stoji na putu njihove iscjeliteljske snage jest tko će ih provesti i definirati te ‘reforme’, točnije kako pretočiti taj nedokučivi, božanski koncept u ovostranu manifestaciju, kako mu dati oblik i materiju u ovoj nedostojnoj stvarnosti.
Prognozirati stoga što će obilježiti sljedeću godinu čini se iz trenutačne perspektive relativno lako. U 2016. prvenstvo će preuzeti ‘stručnjak’, zemaljski agens s pomoću kojega će te neuhvatljive ‘reforme’ dobiti obris i postati opipljive. ‘Stručnjak’ je svećenik ‘reforme’, on je svojevrśni polubog među smrtnicima, pojava koja nalikuje na obična čovjeka, ali u sebi krije čudnovatu moć razumijevanja kompleksnih koncepata svemira i njihova pretakanja u našu stvarnost. Kako on to radi i tko su ‘stručnjaci’, a tko lažni proroci među nama, nemoguće je pojmiti smiješnim čovječjicima i stoga se o tome ne smije govoriti, samo prihvatiti u tišini.
