Teško je vjerovati da u 2017. neće biti bar nekakvog rasta BDP-a, pa je to osnova za optimizam u poslovnoj zajednici. Rezignacija je posljedica mlakog početka nove vlade. To je već viđeno i vodi u probleme.
Možda je dobro što su se parlamentarni i lokalni izbori približili. Nakon sredine 2017. Plenkovićeva vlada, ako se zbroji, može u tri godine mnogo toga učiniti. Alibi, lokalne izbore u drugoj godini mandata, više nema.
Rast od tri posto jest stagnacija. Zato bi se na pragu 2017. moglo reći da je osjećaj koji prevladava – optimizam s okusom rezignacije. Optimizam jer je vrlo izgledno da faza blagog uzleta neće biti prekinuta u 2017., a rezignacija jer je jasno da se gubi dobra prilika da se stvari napokon poslože. Zanimljiv je i tekst koji je za Liderov specijal o 2017. napisala predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. Premda pisan suzdržano, lako je uočiti razlike u odnosu na Vladinu politiku uobičenu u proračun za 2017. Dok su u Banskim dvorima zaključili da će rast BDP-a temeljiti na rastu osobne potrošnje, s Pantovčaka stiže upozorenje da stalan i stabilan rast ponajprije ovisi o izvorno orijentiranom gospodarstvu. A povećanje izvoza usporava. Uz rast uvoza. Treba uočiti i ocjenu Predsjednice da ‘zadržavanje stope rasta na otprilike tri posto u idućim godinama (…) znači stagnaciju, a ne rast i razvoj’. Bilo bi zanimljivo čuti premijera Plenkovića, koji za kraj mandata najavljuje stopu rasta od pet posto, na temelju čega se predviđa da će 2019. BDP rasti za 3,2 posto, a onda 2020. najednom za čak pet posto! Teško da će osobna potrošnja biti takav zamašnjak. A do sada Vlada nije praktičnim potezima pokazala da, osim deklarativno, misli poticati proizvodnju za izvoz. Porezna reforma išla je linearno i prema izvoznicima i uvoznicima. Ne treba nijednu vrstu tvrtki kažnjavati, ali neke treba poticati.
Inače, i u ovome različitom gledanju Banskih dvora i Pantovčaka moguće je povući paralelu s filmom ‘Beskrajni dan’. Gotovo s jednakim argumentima prije više od deset godina razmimoilazili su se Ivo Sanader i Stjepan Mesić. Ima li, ipak, kakvih izgleda da rezignacija na kraju ipak ne prevlada nad optimizmom? ‘Hard instrument’ (pro-račun) takav je kakav jest – oportunistički i neobećavajući. Ostaju ‘soft’ mjere. Kratkoročno, možda se nešto može očekivati od ministrica gospodarstva Martine Dalić, koja se u prvih 50 dana Vlade drži dosta rezervirano. S obzirom na to da je među rijetkima s prijašnjim ministarskim iskustvom, možda uspije u namjeri da državni aparat počne mijenjati iznutra. I da uklanjanjem besmislenih propisa olakša poslovanje. Tek treba vidjeti, ako to bude uspjela, koliko će ići linearno, a koliko će među jednakima proizvođači biti ‘jednakiji’.
