Zašto je hrvatski sport mnogo uspješniji od hrvatskoga gospodarstva

Nisam dugo pisao, a sada mi se pružila prilika da u kratkom razdoblju pišem dva puta, što mi trenutačno baš odgovara. Teza u kolumni objavljenoj u studenome u Poslovnom dnevniku i Večernjem listu bila je moja omiljena – da su izazovi u Hrvatskoj veliki, ali daleko od nerješivih, kao i da su mentalitet i navike naša najveća zapreka. Kad bismo to uspjeli promijeniti, ekonomija i zemlja u relativno kratkom vremenu mogli bi nam izgledati mnogo bolje.

Svi već znaju da je napokon blago porastao BDP i da su nam osnovni problemi nečinkovita javna uprava i pravosuđe, velika javna potrošnja, previše propisa i parafiskalnih nameta, zato o tome neću pisati.

Prije sportskog dijela podijelio bih crtice koja je na mene ostavila jak dojam. Prošlo je dosta godina otkako je bivši guverner Središnje banke Izraela imao izlaganje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nažalost, predavanje je bilo slabo posjećeno: u dvorani je bilo nekoliko studenata, dva ili tri pripravnika iz HNB-a i možda dva profesora. Stariji gospodin bio je vrlo uvjerljiv predavač, a osim dobrog općeg dojma upamtio sam dvije stvari.

Početak gospodarskog uzleta Izraela dogodio se kad su zajedno sjeli predstavnici izvršne vlasti, poduzetnici, bankari itd. i dogovorili zajednički nastup radi ostvarenja zajedničkog cilja. Ne sjećam se detalja, ali sumnjam da je s obzirom na sudionike bila riječ o nepreciznom ili površnom dogovoru, a s obzirom na rezultat vjerojatno je svatko odradio svoj dio posla. Rezultati nisu izostali, a umirovljeni guverner naglasio je da bi se bez zajedničkog djelovanja malo toga dogodilo.

Druga stvar odnosila se na provedene mjere koje su se sastojale od dugoročnih strateških i onih prvih – koje su bile tzv. brze pobjede; mjere koje brzo donose rezultat i čiji je osnovni cilj potaknuti i uvjeriti ljude da se nešto zaista događa. To im je dalo snagu za duboke i bitne mjere koje često zahtijevaju odricanje, mnogo rada, što katkad traje godinama. Ne znam je li to baš on rekao, ali da bi motor dobro radio, mora imati radnu temperaturu, a nju stvara vizija boljeg u budućnosti, ali i stvarni znakovi da se stvari mijenjaju.

Međutim, vratimo se iz priče o danima zamaha izraelske ekonomije, započetog u 50-im godinama prošlog stoljeća, u Hrvatsku. Odnos Hrvata prema sportu, prema mojemu mišljenju, mnogo je zdraviji nego prema ekonomiji i društvu, možda zato što je desetljećima bio slobodniji. Čak i hrvatski nogomet, koji je bremenit problemima i aferama, mnogo bolje kotira u europskim i svjetskim razmjerima od gospodarstva i ekonomije. U sportu smo i mnogo zahtjevniji. Prije nedavnog finala Davis Cupa voditeljica jedne TV emisije rekla je da ćemo, i ako ga ne osvojimo, svejedno prirediti slavlje zato što je adventsko vrijeme i zato što se Hrvati vole veseliti. Drugo mjesto na svijetu u toliko rasprostranjenom i bogatom sportu kao što je tenis nama nije za slavlje, nego nam je ‘tak-tak’. U gospodarstvu ili konkurentnosti mnogo smo manje zahtjevnii i ambicioznii.

Kad se bira trener nogometne momčadi, sećaju se njegovo školovanje, rezultati i prošli uspjehi te stručnost. To čine oni koji donose odluku i javnost, koja nije previše tolerantna. Da ne govorim koliko je nezamisliva situacija da npr. reprezentativni bekovi iz jednoga kluba odluče da neće dodavati veznim igračima zato što su iz drugoga kluba. Ne bi, sigurno, nikad mogli zaigrati izvan hrvatskih granica, a ne mogu ni zamisliti što bi im napravili navijači reprezentacije. To me vratilo u vrijeme u kojemu sam išao na stadion Maksimir navijati za Dinamo protiv Zvezde, a istok je bio pun Hajdukovih zastava i navijača koji su došli navijati za Dinamo. Onda mi je to bilo lijepo, a bilo bi mi lijepo i sada. Uz to svaki nogomet, da ne kažem i površni pratitelj nogometa, zna da rezultata nema bez zajedničke igre cijele momčadi. Nitko se ne snieva zbog visine trenerove plaće, igrače da i ne spominjemo. Ako nema rezultata, trener se katkad smjenjuje prebrzo, ne dočeka čak ni četiri ili pet utakmica, a ne četiri ili pet godina na čelu bez mjerljiva rezultata.

Svi su svjesni i ponavljaju da je Hrvatska mala zemlja, malo tržište i da nema mnogo stanovnika. Luksuz da ne radimo zajedno i da se svi najbolji ne aktiviraju i ne iskoriste ne mogu si priuštiti ni veće zemlje od naše. Ako ne iskoristimo sve najbolje resurse koje imamo, ne možemo očekivati više od osrednjeg rezultata. Više tolerancije i međusobnog razumijevanja mnogo bi značilo za razvoj društva i gospodarstva.

Hrvatski se ekonomski pokazatelji popravljaju i mislim da će se to i nastaviti. Vjerujem da će se živjeti bolje, ali otvorena su pitanja o roku u kojem će se to dogoditi i gdje će u to doba biti zemlje s kojima se uspostavljaju. Kad bi što više nas radilo zajedno i dalo svoj doprinos, taj bi rok bio mnogo kraći, a naš doseg mnogo viši. Međutim, zajedništvo se ne može postići silom ili prepiranjem o prošlosti, a da je to nama lak zadatak – već bi odavno bio napravljen. Kad bi ovaj članak bio i najmanji korak na tom putu, pisao bih mnogo više.