Deset najvećih Sisačko-moslavačke županije

Propast sisačke željezare, neizvjesna sudbina Rafinerije i Petrokemije te prepovijesti Gavrilovićevi prihodi uzrok su gospodarskog pada. Startupovi i novi ulagači dolaze u županiju i počinju solidno poslovati, ali te velike minuse još ne mogu nadoknaditi.

Ako pitate stanovnike Siska i Sisačko-moslavačke županije, odgovor je najčešće ne. Opći je sentiment jasan i shvatljiv, čak i u razgovoru s danas uspješnim poduzetnicima ili menadžerima vidi se ponos na nekadašnji Sisak. Rado će pokazati kako su osobno zabilježili povijest u otisnutom ‘timelineu’ fotografija željezare ili će govoriti o planiranim državnim investicijama kojih se u Hrvatskoj svi prisjete samo kad pogledaju zapuštene pogone i dimnjake. A za one komplekse koji su preživjeli privatizaciju više nitko i ne pomisli da su nekad doista bili imovina svih građana jer su u međuvremenu postali svačija imovina. U boljem slučaju, a u gorem ničija.

Sisak je bio šesto industrijsko središte Jugoslavije s 34 tisuća zaposlenih iz grada i šire okolice, a danas samo grad broji manje stanovnika. Županija je lani imala 31.370 zaposlenih, što znači da je u deset godina izgubljeno više od 4000 radnih mjesta. Nijedna županija nije doživjela toliki demografski udar od osamostaljenja Hrvatske kao Sisačko-moslavačka. Prema podacima iz popisa stanovništva, nekadašnji industrijski centar izgubio je gotovo 90 tisuća ljudi od 1991. do 2011. godine. Samo je Željezara u slavnim danima zapošljavala oko 15 tisuća ljudi. A danas je Sisačko-moslavačka županija treća po nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj. Potkraj kolovoza u županiji je evidentirano gotovo 10,5 tisuća ljudi bez posla, od toga njih 4821 u Sisku, gradu koji je u dvadeset godina izgubio 13 tisuća ljudi. Propala je i tekstilna industrija predvođena Siscijom, a s poslovne mape izbrisana je i Sisačka banka. U samom Sisku najveći poslodavac odavno nije Željezara, već centralna i lokalna država sa zdravstvenim sustavom.

I bez privatizacije to bi bilo dovoljno za pad županijskoga gospodarstva. No dok se u kompleksu sisačke željezare počinje događati nešto novo, a budućnost Inine rafinerije i njezinih 800 ljudi lebdi u oblaku dviju arbitraža i neraščišenih hrvatskih odnosa s Molom, najveću županijsku tvrtku Petrokemiju učekuje privatizacija. – Ne bojim se privatizacije ako se svi faktori uzmu u obzir i prethodno sve temeljito analizira. Među radnicima postoji uvijek strah od nepoznatog i otuda strah od privatizacije. Mislim da bi idealno rješenje bio oblik privatizacije u kojem bi postojeći većinski vlasnik, dakle država, jednim dijelom zadržao vlasništvo – otvoren je bio Nenad Zečević, predsjednik Uprave Petrokemije iz Kutine.

Nakon lanjskih 2,5 milijardi kuna prihoda i 92,5 milijuna gubitka Petrokemija je u prvoj polovini 2016., prvi put nakon devet negativnih kvartala, postigla pozitivni neto rezultat od 1,2 milijuna kuna. Nakon toga slijedio je planirani dvogodišnji remont koji je trajao mjesec i pol, zbog čega su prodajni kapaciteti mineralnoga gnojiva bili ograničeni, pa je rezultat za treći kvartal ipak minus od 29 milijuna kuna. Što zapravo i nije loše jer kutinska Petrokemija nije bilježila dobit od 2011., a 2014. ronila je u crveno i više od 300 milijuna kuna.

– Petrokemija čini između 0,8 i jedan posto BDP-a Hrvatske, četvrti smo izvoznik, najveći proizvođač u kemijskoj industriji te 24. tvrtka u Hrvatskoj po ukupnom prihodu. To sve svjedoči o snazi Petrokemije. Ona je bila posljednja velika investicija u bivšoj državi, pa vjerujem da sadašnji vlasnici shvaćaju važnost tvrtke te da će donijeti kvalitetnu odluku, najbolju za Petrokemiju, no moje je mišljenje da s odlukom ne treba brzati – kazao nam je Nenad Zečević.

Eventualna odluka o privatizaciji, naravno, unijet će strah među zaposlenike Petrokemije. Njihov broj već sad je znatno smanjen, pa se tako do 2013. održavao na 2300, a danas u tvornici radi 1597 djelatnika. Pali su i prihodi, naravno, no ipak ne u tom razmjeru. Danas, kad Petrokemija relativno uspješno posluje, privatizacija se čini daleka, ali skidanje s popisa strateških državnih poduzeća samo govori o smjeru u kojem ide.

Uzrok straha od privatizacije nalazi se južnije, ispod autoceste Zagreb – Lipovac, u sisačkoj željezari koju su nakon ruskih i američkih vlasnika napustili i talijanski željezari, braća Landini. Proizvodnja u Željezari je ugašena, ali ipak se događa nešto novo, zasad na manjoj skali, no s mnogo potencijala. S dotaknutog dna nešto se kreće naprijed.

Applied Ceramics proizvodi potrošne komponente iz tehničke keramike, kvarca, silicija i safira za strojeve koji proizvode mikročipove. Planiramo se širiti, nabaviti jednu veliku prešu koja nam nedostaje da bismo mogli upotpuniti cijeli portfelj proizvoda, a postoje ideje da bismo u Sisku mogli proizvoditi i solarni panele za američko tržište. Ako naš vlasnik uspije u tome, za proizvodnju solarnih panela bilo bi potrebno sagraditi novi pogon, koji bi zaposlio u startu između 15 i 20 ljudi. Za ilustraciju, kad je AC osnovan, imao je samo sedam zaposlenih. Na kraju prošle godine imali smo 77 radnika, a na današnji dan 90 – rekao nam je predsjednik Uprave Applied Ceramicsa Milan Sladojević.

Hrvatska podružnica bavarske korporacije Sano, respektabilne europske marke za proizvodnju mineralne hrane, mliječne zamjenice i specijaliteta za modernu hranidbu životinja, u svojim pogonima u Popovači uspješno posluje desetak godina. Prihodi u Hrvatskoj u posljednjih pet godina stalno prelaze 150 milijuna kuna, od čega je trećina izvoz, a radnici Sanoa imaju i najveće neto plaće u županiji. I PharmaS Luke Rajića, premda mu je sjedište u Zagrebu, važan je za Popovaču jer zapošljava 80-ak radnika.

I PPS Majur, koji zapošljava 107 ljudi i ostvaruje godišnje prihode u visini od 45 milijuna kuna, rado bi ulagao na području županije. Vlasnici, obitelj Galeković, već su uložili više od 45 milijuna kuna u PPS Majur, a planiraju nove investicije u sve segmente proizvodnje jer smatraju da nema drugog načina da drže korak s konkurencijom na izvoznom tržištu, koje im je izvor za više od dvije trećine prihoda.

Ipak, za Sisačko-moslavačku županiju pitanje svih pitanja jest kako će proći privatizacija Petrokemije. Uz loš model i pogrešan odabir partnera nije nemoguće da doživi sudbinu sličnu Željezari koja je godinama nestajala u agoniji. S druge strane, kvalitetno provedena privatizacija mogla bi Petrokemiji donijeti nasušno potrebnu likvidnost za praćenje kupaca te tehnološki pomak. U svakom slučaju, broj zapošlenih i bez privatizacije se smanjuje, što bi se vjerojatno događalo i bez potrebe za konsolidacijom poslovanja, jer će broj stanovnika starijih od 65 godina u županiji uskoro dosegnuti trećinu cijele populacije. Startupovi i malo poduzetništvo uspjevaju donositi nezaposlenost mladih, u 2016. su je uspjeli oboriti za 12 posto u odnosu na lani. Uz moderniziranu Petrokemiju Sisačko-moslavačka županija mogla bi lakše premostiti razdoblje do snažnijeg razvoja novih vrijednosti na području bivše Željezare, novih ulaganja u druge gospodarske grane i startupove koje pokreću mladi.