1. Najvjerojatniji scenarij

Kad se već sudbina Ine veže uza sudbinu HEP-a, trebalo bi procijeniti kako ipak izvući poslovnu korist iz te političke odluke. S energetskim konzorcijem ili bez njega, moguće je iskoristiti sinergiju Inih crpki i HEP-ovih punionica.

Premijer Andrej Plenković pravi je Djud Božićnjak, kojem je pošlo za rukom da neugodnu vijest o gubitku UNCITRAL-ove arbitraže s Molom zamota u šareni božićni dar najavom da će država otkupiti udjel Mola u Ini. Božićni blagdani ublažili su reakciju na premijerovu najavu, ali zato se sve nadoknadilo kad je osobno potvrdio da će novac za vraćanje naftne kompanije pod potpunu državnu kontrolu prikupiti prodajom manjinskog udjela u HEP-u, a ne produbljivanjem javnog duga. Odluka je Vladina, u vezi s njom navodno su složni svi ministri, čak i Mostovi, nema prevelike distorzije među koalicijskim partnerima, oglasio se tek Mostov zastupnik Miro Bulj javno se usprotivivši prodaji HEP-a radi kupnje Ine. Ne čuje se čak ni Mostov ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović, u čijem je Ina resoru, a osim Plenkovića najviše je izložena ministrica gospodarstva Martina Dalić, u čijem resoru Ina više ni nije, premda ona tvrdi da je njezina uloga u cijeloj priči samo ona potpredsjednice Vlade.

Preuzimanjem političke odgovornosti za preuzimanje Ine Plenković je nastavio angažman oko Ine koji su počeli njegovi prethodnici na premijerskoj funkciji Račan i Sanader. Ali kako stvari zasad stoje, riječ je o ponajprije političkoj i socijalnoj, a tek onda poslovnoj odluci. Naime, prodajom manjinskog udjela HEP neće dobiti strateškog partnera koji bi poboljšao upravljanje i ubrzao restrukturiranje, a Ina će ostati potpuno u državnim rukama i očekivane investicije u modernizaciju rafinerija povećavat će javni dug. Ako se država u taj poduhvat upusti sama. Umjesto da se prvi korak u privatizaciji HEP-a barem obavi studiozno i u svrhu povećanja učinkovitosti i vrijednosti kompanije, a prikupljeni novac iskoristi za smanjenje javnog duga ili/ i za izlazak HEP-a na druga tržišta i za akvizicije, HEP-ova je budućnost upitna. Umjesto jedne tvrtke s donekle dobrom perspektivom i jedne s lošom, imat ćemo dvije krnje kompanije s kojima u biti ne znamo što bismo konkretno radili.

A ako je vjerovati kulinarskim pričama, država će Ini, nakon otkupa Molovog udjela, morati naći novoga strateškog partnera. No ne kao dosad putem vlasništva nad Inom kao kompanijom, nego putem vlasničkog udjela nad rafinerijama. A u tom se kontekstu najčešće spominje Petrol, slovenski naftni retailer koji nema svoju obradu, ali ima, navodno, i snage i interesa za jedinu preostalu rafineriju na Jadranu, onu u Rijeci. No u biznisu vrijedi jedno drugo pravilo. Onaj tko se ne spominje, kojeg nema u prvom planu, o kome se najmanje govori, s njim se planira i pregovara daleko od očiju javnosti. Rafinerije u Rijeci i Sisku svakako su najvažniji element političke i socijalne komponente odluke o povratku Ine u državno vlasništvo. Sve europske rafinerije doživjele su u posljednjih 15 godina dramatične promjene. Zbog strogih standarda u kvaliteti benzinskih goriva i dizela, podešenih prema novim verzijama automobilskih motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji smanjuju potrošnju, ali i zbog rasta proizvodnje na Srednjem Istoku, pala je i proizvodnja. Osim toga, automobili u Europi sve više voze na dizel, a dizel se tradicionalno na Starom kontinentu nije prerađivao. Tko nije imao sredstava za obnovu i modernizaciju rafinerija i preokret prema dizelu, suočit će se s ozbiljnim problemima.

Preduvjeti za Inin daljnji poslovni razvoj u modernizaciji su dviju rafinerija, ponovnoj uspostavi trgovanja, uspješnim domaćim istraživanjima čijom bi se proizvodnjom koristila sisačka rafinerija te oživljavanjem inozemnih istraživanja. Ina kupuje vrijeme do očekivanog vremena prelaska na električni pogon vozila i u suradnji sa samostalnim HEP-om i drugim opskrbljivačima modernizira i nacionalni maloprodajni lanac energije za vozila.

Nakon uspješne dvojne transakcije od HEP-a i Ine formira se jedna državna kompanija. Ključne poslovne funkcije u naftnom segmentu vraćaju se u Zagreb, sinergijom dvaju spojenih državnih poduzeća nacionalni konzorcij se lakše preorijentira na čistu energiju s pomoću veze rafinerijskog biznisa i termoelektrana, plinskog biznisa te ubrzane i lakše elektrifikacije crpki za motorna vozila. U ovom scenariju moguće je i pripajanje Petrokemije konzorciju.

U budućnosti će pozitivno poslovati i opstati samo rafinerije zemalja koja imaju i svoju naftu, sve ostalo bit će neisplativo – smatra Emir Cerić, bivši čelnik rafinerijske pregrade u Ini i stručnjak za rafinerijski biznis, te dodaje da takav, za nas posebno nepovoljan trend, može dodatno poremetiti uspostava trajnog mira u Libiji. Libijska je nafta, naime, najkvalitetnija, i samo dvije funkcionalne rafinerije u toj zemlji dodatno bi iz temelja promijenile stanje ponude i potražnje na Mediteranu te bi se, nažalost, sve rafinerije u Europi koje obrađuju manje od sedam milijuna tona nafta na godinu mogle zatvoriti. Cerić je još napomenuo da sisačka rafinerija s oko 600 zaposlenih dugoročno ne može opstati s postojećim poslovnim modelom. Umjesto modernizacije vrijedne milijardu eura, ustvrdio je Cerić, za 150 milijuna eura moglo bi se prenamijeniti rafineriju za proizvodnju biogoriva i distribucijski centar koji bi zapošljavao 150 ljudi. Slično razmišlja i Davor Škrlec, zastupnik u Europskom parlamentu i nekadašnji pomoćnik u Ministarstvu zaštite okoliša, koji je upozorio da je Hrvatska daleko od ispunjenja revidiranoga europskog cilja o sedampostotnoj potrošnji biogoriva do 2020. godine, a kamoli od ispunjenja cilja za biogoriva druge generacije do 2030.

Naftni konzultant i nekadašnji ‘inaš’ Davor Štern dodatno je upozorio i na druge poslovne probleme u koje je Mol doveo Inu. Naime, konsolidacijom Mola u Budimpeštu su preseljene i neke važne poslovne funkcije poput tradinga ili rezervoarskog inženjeringa, koje su danas u Ini zapostavljene. Štern je bez zadrske ustvrdio da danas u Ini nema kvalificiranih tradera sposobnih za trgovinu naftom na svjetskom tržištu te da su kvalitetniji kadrovi iz Crosca i oni koji su se bavili geologijom unatoč ugovornom lockoutu otišli u Mol. Uza sve to, u Budimpeštu se preselio i dio poslovnih i računovodstvenih funkcija Ine. – Sad je potrebno to izvući i uspostaviti vertikalnu kompaniju prema modernim postulatima poslovanja. Uspoređio bih to s vremenom kad je Nikica Valentić došao na čelo Ine, kad je Ina bila zbroj oura i soura. Ova operacija je slična tome i potrebno je vratiti ono što je otišlo u inozemstvo. To je mukotran posao koji zahtjeva mnogo stručnosti i znanja, za koje sumnjam da ih imamo – kazao je Štern.

Unatoč nezavidnom kadrovskom stanju, poslovnoj okolini i poslovanju, naši sugovornici slažu se da Ina ipak ima potencijal za razvoj. Uz prenamjenu rafinerija za umješavanje biogoriva, vide ga ponajprije u sinergiji s HEP-om koja već i postoji u rafinerijskom biznisu, u kojem se otpadna toplina iz termoelektrana upotrebljava za smanjenje troška proizvodnog procesa u preradi nafta. Drugo, možda i važnije područje sinergije bila bi elektrifikacija.

Oslabljena Ina prepustena je volji i interesu kupca. Bez osposobljenoga kadra za trgovanje i s oslabljenim Croscovim kapacitetima ostaje upitno koliko može biti uspješna u samostalnim domaćim i inozemnim istraživačkim pothvatima, a rafinerijski biznis ovisi o interesu kupca. Potencijalni razvoj ostaje na prilagodbi maloprodajne mreže električnim vozilima. HEP plovi svojim putem s manjinskim udjelom malih dioničara.

Zbog trendova na svjetskom tržištu Ina u hrvatskim rukama ne može ni jeftino ni lako podnijeti financijski teret modernizacije i optimizacije rafinerija, zbog čega Vlada mora razmisliti o prodaji udjela u jednoj ili obje rafinerije naftašima zemalja saveznika NATO-a, poput Azerbejdžana, Kazahstana, možda čak Irana ili Iraka, koji će opskrbljivati rafinerije svojom naftom, a Ina bi u hrvatskim rukama postala njihov glavni maloprodavatelj derivata.

U posljednje vrijeme u javnosti se govori da smo Inu prodali za 10, a sada je kupujemo za 20. Postavljaju se razna pitanja gdje je Ina bila, gdje jest i kamo ide. Na ta pitanja neka odgovaraju drugi stručnjaci i politika. Mi smo se odlučili malo pozabaviti brojkama. Prvi paket Ininih dionica (25 posto plus jedna dionica) prodan je u srpnju 2003. za 505 milijuna dolara, odnosno 3,3 milijarde kuna. To bi bilo oko 1333 kune po dionici. Dodatnih 22,15 posto Mol je kupio u lipnju 2008. za oko 2800 kuna po dionici stekavši tako 47,15 posto vlasništva u Ini, koje je ukupno platio oko 2020 kuna po dionici.

Osim toga, mađarska kompanija dodatno je kupovala dionice, što u javnoj ponudi na Zagrebačkoj burzi, što opcijama ugovorom. Tako je došla do današnjeg udjela od 49,08 posto. Da zaključimo, država je mađarskomu Molu prodala Inine dionice po prosječnoj cijeni od 2020 kuna po komadu. A koliko Inina dionica vrijedi danas i koliko će država platiti Molov udio? Uzmemo li neke financijske parametre, zaključit ćemo da su knjigovodstvena i tržišna vrijednost dionice poprilično različite. Cijena Inine dionice na burzi u utorak je bila oko 3000 kuna.

No ako se upustimo u avanturu izračuna knjigovodstvene vrijednosti dionica, a govorimo o najjednostavnijem modelu koji u omjer stavlja kapital (ukupna imovina minus ukupne obveze) i broj dionica, dobit ćemo oko 1430 kuna. Neki naši izvori koji dobro poznaju Inino stanje i poslovanje kažu da bi Mol bio prilično zadovoljan kad bi dobio 1500 kuna za jednu dionicu. Nadalje, izračunamo li omjer p/B, odnosno omjer tržišne vrijednosti tvrtke i knjigovodstvene vrijednosti, dobit ćemo 2,09, što znači da je trenutačna cijena Inine dionice na burzi precijenjena. Eto, okvirne su brojke tu.