Želim vjerovati da je premijer Plenković morao najaviti otkup paketa od Mola – želeći zapravo suprotno. Pa kad mu Most prijeti, eto, mora zbog političke stabilnosti odustati od prvog rješenja. Eto dobre izlike.
Spletom sezonskih okolnosti (uoči Nove godine napravimo dvobroj Lidera) nismo bili u (ne)prilici odmah, na prvu, reagirati na iznenadnu, na Badnju večer odašlanu poruku premijera Andreja Plenkovića kako će hrvatska država nakon vijesti o izgubljenoj međunarodnoj arbitraži od Mola otkupiti njegovih 49 posto Inih dionica. U međuvremenu su mediji bili preplavljeni reakcijama pa je stanka od tjedan dana dobro došla da se dojmovi slegnu. Dakle, mogli bi se opisati u tri rečenice: 1.) Za prolivenim mlijekom ne treba plakati jer nema koristi. 2.) Nema smisla vraćati pastu za zube u tubu. 3.) Ako je Mol spreman prodati svoj udio u Ini, to je ključan argument da hrvatska strana postupi upravo suprotno.
Mol nije kriv. Kad sam sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća došao u Večernji list, dobio sam atraktivni sektor – praćenje energetike. Ina je u to vrijeme bila pojam. Moćna ‘država u državi’. I druge republike imale su svoje naftne tvrtke, ali Ini nisu bile ni do koljena. Kako prema proizvodnji naftne i plina tako i prema mreži benzinskih crpki, pa sve do onoga što danas zovemo korporativnim upravljanjem. Danas su od toga ostali ostataka. Mlijeko je proliveno i tu se, zapravo, ništa ne može učiniti. Ili može, ali uz vrlo visoke troškove i krajnje neizvjestan rezultat. Ne treba za to optuživati Mol. Mađarski poduzetnici samo su uzeli ono što im se nudilo i iskoristili slabosti druge strane najviše što su mogli. Poraze treba priznati. Ako je Mol sada spreman prodati svoj paket, sigurno je ta odlično vođena korporacija razradila scenarije da opet bude na dobitku.
Teško je vjerovati da premijer Andrej Plenković nije svjestan realnosti. Želim vjerovati da ovo nije još jedna u nizu epizoda naivnosti. Želim vjerovati da je premijer imao debele razloge odigrati priču s najavom o kupnji Molova paketa u Ini. Nije moguće da politička elita u četvrt stoljeća baš ništa nije naučila. Pa evo jedne optimistične, krajnje dobronamjernje varijante. Recimo da je premijer Plenković iz nekog razloga morao pokazati volju da otkupi Molove dionice. Recimo da je pritisak stigao iz ‘centara globalne moći’. Možda iz SAD-a. Nije bitno. Ili su molovci svojim kanalima uspjeli stvoriti takav dojam. Premijer kreće izvršiti zadatak gledajući kako da se ipak izvuče. Objavljuje namjeru kupnje pretpostavljajući reakcije.
