Plujemo po kršiteljima zakona, a malo nas je spremno reagirati

Poduzetnik nije uplaćivao doprinose nastojeći izdržati do zastare. Posvađao se zbog toga sa sugovornikom koji pak nije htio učiniti ništa više od svađe, primjerice da novinaru kaže o kome je riječ.

Znanac mi je nedavno pričao o tome kako je vodio raspravu s jednim poduzetnikom u vezi s obvezom plaćanja doprinosa. Riječ je o poduzetniku koji nije, mislim da sam dobro shvatio, više od tri godine platio doprinose i sad traži način da ‘izdrži’ do zastare. Iako je i sam na kraju razgovora sa mnom ‘povukao ručnu’, znanac se, kako mi je pričao, gotovo posvađao s tim poduzetnikom baš zato što izvrđava plaćanje svojih obveza, pitajući me je li moguće da taj poduzetnik uspije doći do zastare.

Moj je znanac, s kojim se tu i tamo čujem, mislio da ću mu kao iz topa ispaliti odgovor na njegovo pitanje. ‘Ti sve znaš o tome’, veli on, a ja se nekako slatko nasmijah na to kako su ljudi uvjereni da sam neki znalac o nečemu. ‘Eh, sačekaj dok pitam nekog znalca’, velim mu ja, ali se istovremeno složih s njim da bih takvom poduzetniku lupio najveću moguću kaznu.

Prema Zakonu o doprinosima rok zastare za dugove za mirovinsko (oba stupa), zdravstveno, za zapošljavanje i za zaštitu na radu je pet godina od dana kada je zastara počela prvi put teći. Da bolje pojasnim, zastara prvi put teće nakon isteka kalendarske godine u kojoj je nastala obveza plaćanja doprinosa. Primjerice, ako poslodavac nije lani plaćao doprinose, rok zastare počeo je teći od prvog dana ove godine i isteci će zadnjeg dana 2021. No riječ je o relativnoj zastari koja se može prekinuti ako Porezna uprava (ili neko drugo tijelo) službeno podnese, primjerice opomenu dužniku da u određenom roku podmiri dugovanje, nakon čega (ako dužnik ne plati) ponovo teče rok. Naravno, mehanizmi za naplatu postoje, ali treba reći da ako mjerodavno tijelo nastavi tako opominjati dužnika, ili ga tužiti, nakon deset godina od trenutka kada je prvi put počeo teći rok zastare nastupa apsolutna zastara, bez obzira na to koliko se puta prekidala, i to je taj poduzetnik htio znati raspravljujući s mojim znancem.

Ipak, danas je ta mogućnost manja jer je stečajni zakon još više suzio mogućnost za takvo što, pa je pravo pitanje zašto se do sada nije pokrenuo stečajni postupak nad tim dužnikom. Isto tako postavlja se pitanje zašto prije stečaja Porezna uprava nije poslala Inspektoratu rada informaciju da nisu plaćeni doprinosi i plaće, a morala je to prema Zakonu o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca.

No možda je najvažnije pitanje moralne prirode jer kako je moguće da poduzetnik tako drsko brani svoju neisplatu doprinosa te se čak i posvađa s mojim znancem koji ga je prozvao zbog toga. Bilo mi je krivo, pa sam od znanca tražio ime i prezime dotičnoga gospodina, uvjeravajući ga da neću spominjati svoj izvor. No, iako je ispravno postupio posvađavši se s poduzetnikom, i moj je znanac na neki način moralno pao, jer mi je odgovorio da ‘ipak ne bi o imenima’, ‘saznat će poduzetnik o kome je riječ’…

U ovaj su priči zakazali svi, od državnih tijela (što je čudno s obzirom na zakonske mogućnosti i modernu tehnologiju koja im omogućuje da prate stanje na računu tvrtke), do poduzetnika i znanca. Najveći razlog zbog kojega sam napisao ovu priču jest taj da uputim kritiku znancu. Nadam se da će mi nakon ovoga reći ime i prezime poduzetnika koji ne plaća obveze državi jer mi koji ih plaćamo ispadamo budale.