VETERANI

Najstariji hrvatski poduzetnici i u devetom desetljeću rade kao mladići. Svi veterani hrvatskog biznisa ratni su naraštaj, odrasli su u neimaštini, školovali se uz rad. Ne vole razmetljivost, ne drže do luksuza, nego cijene štedljivost i racionalnost. Kažu da će raditi do kraja i tvrtke kojima su na čelu ostavit će djeci.

Prosječni hrvatski građanin o mirovini razmišlja čim prevali pedeset petu, a za one rijetke sedamdeseta je krajnji rok za zasluženi odmor. Ipak, postoji skupina od deset veterana biznisa, energičnih radoholika koji imaju i više od osamdeset godina, ali odbijaju ostati kod kuće. Svaki dan dolaze na posao, u glavi imaju sve brojke i strategiju poslovanja te, što je najbolje, planove za budućnost. Nijedan nije rezignirano odgovorio da čovjek u tim godinama ne planira i da je njegovo vrijeme prošlo. Kažu da su rezultati pokretač da i dalje rade. Iako nisu svi na čelu uprava, dio je u nadzornim odborima ili su prokuristi, ali i dalje aktivno sudjeluju u poslu. Svi su ponovili rečenicu: ‘Rad nas je održao. Volimo raditi i radit ćemo do kraja.’ Budući da su ratni naraštaj, odrasli su u neimaštini, uz rad se školovali, svi ističu da ne vole razmetljivost, nego cijene štedljivost i racionalnost. Ne drže do luksusa, skupih automobila, putovanja i modernih ureda. Kao svoj postulat ističu kult rada i štednje. Tvrtke kojima su na čelu ostaviti će svojoj djeci.

Pravi predstavnik te struje ujedno je jedan od najaktivnijih i najmladih na našem popisu, poduzetnik Branko Roglić. Vitalni 73-godišnji Dalmatinac predsjednik je Uprave Orbico grupe koja posluje u 19 zemalja, ima godišnji prihod od 10 milijardi kuna i više od tri tisuće zaposlenika. Orbico je sjedište u Koturaškoj ulici u Zagrebu, u bivšoj tvornici Croatia baterija, od koje je ostao samo natpis na ulazu. U toj neuglednoj prizemnici Roglić je bio i 1990., kad je počinjao; i danas je u istom uredu. Živi u stanu u susjednoj zgradi i gotovo bi je vidio s prozora da mu pogled ne zaklanja moderna sedmerokatnica novinskoga nakladnika.

Poznato je da je Roglić tip štedljiva menadžera koji ne mari za statusne simbole iako ih posjećuje. Kaže da živi jednako kao 90-ih godina, kad je njegova tvrtka imala promet od 400.000 maraka. Posluje bez zaduživanja i kredita, kaže da ima jednake osobne troškove kao prije dvadeset godina. Ne podnosi nerad, lijenost i bahatluk. ‘Bahati propadaju. Ne volim lopove, lijenčine i neradnike. Poštenje je najvažnija karakteristika koju tražim od zaposlenika. Nikad nisam smjenjivao ljude, znam ih procijeniti i vezati uza se, zato me nisu ni napuštali. Jako cijenim lojalnost, važna je za tvrtku. Nemam neprijatelja i ne stvaram ih’, izlaže Roglić.

I sinove je, kaže, tako odgojio. Skromni su, ne eksponiraju se u javnosti i žive u istoj zgradi gdje i Vukovarac Stjepan Will (81), vlasnik Opel Willa, jedan je od doajena u autobranši. Godinama je radio u autoindustriji u Njemačkoj i još je 70-ih u Vukovaru otvorio ovlašteni Opelov autoservis. Početkom rata Will dolazi u Zagreb, na Ljubljansku aveniju, gde je i danas. Treća je najuspješnija auto kuća u Hrvatskoj s godišnjim prihodima od 158 milijuna kuna i 78 zaposlenika. Stjepan Will živi iznad prodajnog centra i već je od 6.30 sati na radnome mjestu. Čim ujutro dođe, provjeri garaže, servise i narudžbe, u kontaktu je sa svakim trgovcem i mehaničarom. Na poslu je svaki dan do 17.30. ‘Naviknut sam raditi od jutra do mraka. Dok god mogu, radim; još se dobro osjećam, mogu voditi posao i svojim savjetima i iskustvom pomoći tvrtki. U poslu je i moja kći, ali ja i dalje sve držim pod kontrolom. Moj su postulati skromnost, skrbnost, pazim na svaku narudžbu, nema trošenja i rasipanja jer su takvi nicali kao gljive poslije kiše i još brže stavljači ključu bravu. Držim do zaposlenika, znam svaki dio njihova posla jer sam sve to i sâm prošao’, kaže Will.

Vinko Jurković (80), vlasnik Mazde Jurković, također je pola života u autobranši i ne prestaje dolaziti na posao u Vukovarskoj ulici u Zagrebu. Sada proširuje autosalon, koji nije velik, zapošljava trideset ljudi te ima godišnji prihod od 42 milijuna kuna. ‘Bez rada nema ni života ni napretka, ali morate imati interes’, objašnjava Jurković. ‘Početak je bio toliko težak da ga ne bih ponovio. Radio sam za Geistraživanja i devet i pol godina proveo u pustinji Iraka, Libije i Tunisa, 1700 kilometara daleko od civilizacije. Zarađenim novcem kupio sam ovaj prostor i otvorio autoservis. Sve sam radio sâm, mučio se punih 17 godina i jedva održavao posao. Onda sam 1987. postao ovlašteni servis za Mazdu i tada je posao krenuo. Sljedeće je dvije ovje tao jer su klijenti dolazili na servis čak iz Beograda. Bilo je 37 servisa na dan, subotom se katkad zaradilo i 50.000 maraka. Početkom 90-ih počeo sam uvoziti i prodavati Mazdu. I danas svoje kupce poznajem po imenu i prezimenu, oni to i očekuju’, kaže Jurković.

U slobodno vrijeme čita. Thomas Piketty i njegov ‘Kapital’ te memoari Jože Manolića na vrhu su njegove ljestvice. Prati sve informativne emisije i čita sve novine i magazine. ‘Po prirodi sam optimist, svagdje nađem rješenje i vidim izlaz, ali ni u snovima nisam zamišljao da ću doći do ovoga. Kad vidim da to što radim raste, ne mogu to pustiti. Država se mora razvijati na poduzetništvu i inicijativi, a ne na državnom vlasništvu. Rezultati su pokretač da radim koliko god mogu. Moj je plan do 2020. dostići godišnji prihod od četiri milijarde eura’, kaže Roglić.

Anđelko Leko (83) najstariji je aktivni predsjednik uprave, na čelu je šezdeset godina stare hotelske tvrtke HUP, koja u Zagrebu ima šest hotela, a na području Dubrovnika još tri. Spretni Hercegovac počeo je kao 26-godišnji konobar u Zagrebačkoj pivovari u Ilici, a devedesetu dočekao kao generalni direktor HUP-a. Jedan je iz skupine biznismena koji su u socijalizmu postali direktori i početkom 90-ih kupovali dionice tvrtke te postali većinski vlasnici. Leko danas vodi većinu zagrebačkih hotela, Sheraton, Westin, Panorama, International, Jadran, Zagreb. ‘Ne mogu voditi neuspješan hotel. Ne volim uzimati kredite, ne volim veliko zaduživanje i ne volim megalomanštinu. Takvi su brzo propali’, nabraja Leko.

Iako je subota, od rana je jutra na radnome mjestu, u sjedištu HUP-a pokraj Doma sportova. Otkako obnavlja hotele u Župi dubrovačkoj, Astareu i Mline, stalno je na putu, a otvoren je i novi luksuzni Sheraton u Srebrenome. Nevjerojatnih šezdeset godina proveo je u ugostiteljstvu i hoteljerstvu i iako je najavljivao mirovinu, još se ne da. ‘Još mogu aktivno raditi, treba završiti posao i mislim da sam još koristan u tvrtki. Tajna je moje dugovječnosti rad, rad i rad. Da sam prije deset godina otišao u mirovinu, odavno ne bih bio ovako vitalan. Povući ću se čim osjetim da više ne mogu’, tvrdi Leko čiji mladi sin, ekonomist Ivan, radi s njim u tvrtki, a stariji je, Miroslav, odvjetnik. Godišnji odmor ne provodi po hotelima, nego u vikendici u Kruševu pokraj Obrovca koju je sagradio još dok je bio konobar; iz istog razdoblja datira i kuća u Zagrebu u kojoj i danas živi.

Na čelu najjače domaće mljekarske tvrtke Vindije, stare šezdeset godina, samozatajni je Varaždinac Dragutin Drk (79) kojemu je važno u javnosti održati imidž osobe o kojoj se malo zna, kao i o njegovoj obitelji. Tvrtka je općenito prilično ‘zakopčana’ kad su posrijedi kontakti s medijima. Buduće nasljednice njegove su kćeri Dubravka i Tamara, koje rade u tvrtki. I Drk se 60-ih godina zaposlio u tadašnjoj Gradskoj mljekari Varaždin i već za pet godina postao je direktor. I na čelu je do danas, punih pedeset godina. Vindijin je godišnji prihod gotovo tri milijarde kuna i zapošljava četiri tisuće radnika. Njegovi zaposlenici kažu da svako jutro dolazi na posao i radi do kasnog poslijepodneva, sa stankom za ručak na koji odlazi u svoj dom jer im je to obiteljska tradicija. I on na okupu drži obitelj, kćeri, zetove i unuke. Također ne ide na velike godišnje odmore u egzotične krajeve ili svjetske metropole, nego nekoliko dana provede na Krku.

Krunoslav Čović (80) predsjednik je Uprave Chromos Agra, tvrtke koja je već 75 godina najveći domaći proizvođač i prodavatelj sredstava za zaštitu bilja i hibrida. Na Žitnjaku, zagrebačkoj periferiji, u krugu tvornice Čovićev je ured u kojem sjedi više od četrdeset godina. ‘Moja ruka i dalje dobro dođe. Osjećam se dobro, obavljam posao bez problema, posljednjih godina širimo posao, ulažemo, to mi je poticaj da i dalje radim’, kaže Čović. I njegova djeca, sin Davor Čović i kći Maja Paškvalin, zaposleni su u tvrtki. Čović i dalje svaki dan radi puno radno vrijeme, uz to vikendom zaigra nogomet, a godišnji provodi u Omišu. Kad će se povući iz posla, ni sâm ne zna točno, a i on kaže da je u radu njegov spas. Dalmatinac iz okolice Omiša u Zagreb je došao kao nogometaš, najprije u NK Lokomotiva, zatim NK Jedinstvo, gdje je radio i kao trener, ukupno 18 godina. Chromos Agro ima 90 zaposlenika i godišnji prihod od 110 milijuna kuna. Još četiri tvrtke kćeri proizvode maslinovo ulje, biodizel i sjeme za male kulture. Godišnji su kapaciteti oko 25 tisuća tona različitih proizvoda. Ni poduzetnici koji su se povukli iz uprava u nadzorne odbore nisu iz ruku ispuštali upravljačke uzde.

Murat Pašić (81) osnivač je Sherif grupe, najveće drvopreradačke tvrtke u Hrvatskoj, u kojoj i dalje vodi glavnu riječ. Posao je prenio na sina Damira Pašića (54) i kćer Dijanu Baraković, a u biznisu je već i treća generacija, njegovi unuci. Lani je Sherif grupa ostvarila prihod od 386 milijuna kuna; većina otpada na izvoz, i to u Egipt, gdje je Murat Pašić godinama radio kao zastupnik jugoslavenske drvne industrije. Godine 1990. mogao je u mirovinu, ali je tada u Zagrebu osnovao tvrtku Sherif export-import. Cijela obitelj živi na okupu u radničkom zagrebačkom kvartu Oranica, gdje je i obiteljska tvrtka, u drvenom potkrovju obiteljske kuće. Pašić radi svaki dan, koordinira i drvne centre Gorski kotar i Glinu te ured u Egiptu: ‘Znanje prenosim djeci i unucima i oni me slušaju jer znaju da imam iskustva i znanja. Izvoljevanja i prohtjeva nema. Kad sam bio njihovih godina, platio bih da radim i učim posao’, kaže Pašić koji je s osam godina u Sarajevu prodavao kruh vojnicima.

Poduzetnik se rada. Sa 17 godina počeo je raditi u tvornici drva u Bosni, a s trideset je došao u Zagreb. ‘Poduzetnik se rodi, a menadžer obući’, kaže. Ni on ne mari za vile, automobile, kaže da je i parfem od tisuću kuna luksuz. S punih šezdeset godina u privatni biznis je krenuo i Miše Matić (86), najstariji poduzetnik, koji svaki dan dolazi u svoj ured u sklopu prodajnog prostora Vrutka, poznatoga po vinskom podrumu. Matić je prokurist i sa sinom, odvjetnikom Martinom, Vrutkov suvlasnik. Tvrtku je otvorio početkom 90-ih, nakon cijeloga radnog vijeka i uvjeta za punu mirovinu koju je dočekao na Zagrebačkom velesajmu. ‘Imao sam samo šezdeset godina i nije mi palo na pamet prestati raditi. Da imam dara za pisanje, ne bih otvorio trgovinu’, kaže Matić, veliki zaljubljenik u stihove Tina Ujevića i A. B. Šimića. ‘Raditi se mora, a kod nas svi čekaju da im se nešto daju. Zagovaram spartanski odgoj i rad. Počeo sam raditi s deset godina, radio sam najteže poslove i uspio se sâm školovati, završiti pravni fakultet. Radim punih 76 godina, ali još svaki dan učim. Nasreću, odlično pamtim i čitam knjige mladaca koji mi mogu biti proučni i od njih učim nešto novo’, ističe Matić. Njegova je poslovna filozofija ‘povoljno nabaviti i povoljno prodati’, nije imao želju za velikim širenjem posla. Važno mu je da njegovih 135 zapošlenika na vrijeme primi plaću od 4800 kuna te božićnicu, regres i uskrsnicu, a njihova djeca i dar za Sv. Nikolu. Vrutkov je prihod 110 milijuna kuna.

Uzde iz svojih ruku nije ispustio ni Enver Moralić (81). U Nadzornom je odboru Kutjeva, a s obzirom na to da su mu, kaže, najveća ljubav konji, osim u poslu dane provodi jašući svojim imanjem. Od drugih se izdvaja poslovnim putom i načinom života. Obogatio se još 70-ih godina u Njemačkoj trgujući naftom i petrokemijskim proizvodima. Došao je 90-ih u Hrvatsku kao milijunaš i kupio poljoprivredno dobro Božjakovinu, zatim Kutjevo, dvorce u Zagorju i pokraj Dubrovnika, vinograde, konje. Među najbogatijim je poduzetnicima, živi u svome dvorcu Štakorovcu. ‘I dalje radim svaki dan, meni to nije potreba ni pokora, želim to. Uživam u konjima, i dalje jašem svaki dan. Obožavam zemlju, zato sam i studirao poljoprivredu i nakon nafte počeo se baviti vinima. Svaki sam dan u Božjakovini. Imam planove već za ovo ljeto, kad u Konavlima otvaramo veliki konjički centar’, kaže Moralić. Iako je razlika između prihoda njihovih tvrtki velika, životno i poslovno stajalište najstarije generacije hrvatskih biznismena vrlo je slično. Posao ih održava, a želja za rezultatima tjera da se ne prepuste mirnim umirovljeničkim danima.