U novije vrijeme mediji i javnost zatrpani su izjavama o arbitražama, a pri tome se rijetko može naići na argumentirano stajalište. Uglavnom se ponavljaju opća mjesta, primjerice da su prednost arbitraže brzina odlučivanja i jednostavnost postupka. O negativnim stranama gotovo se ne navodi ništa, osim možda da su jako ograničeni pravni lijekovi protiv donesene odluke. Svima su poznate aktualne arbitraže u kojima rješenje spora traže mađarska tvrtka Mol i Republika Hrvatska te arbitraža između Slovenije i Hrvatske u vezi s građanom crtom u Savudrijskoj vali. Osim tih ‘velikih’ arbitraža ima i drugih, od kojih je posebno zanimljiva tzv. splitska, koja se bavila dvoranom Spaladium u Splitu, sagrađenom u javno-privatnom partnerstvu. Završena je na štetu javnog partnera na temelju formalno dijelom prihvaćenog, a dijelom odbačenog tužbenog zahtjeva.
Široj javnosti, a posebno poslovnom svijetu, najzanimljivija je trgovinska arbitraža koja se provodi u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu prema Zagrebačkim pravilima. To je arbitraža osnovana po uzoru na strane velike arbitraže, od kojih su vjerojatno najpoznatije ona u Parizu – Međunarodno arbitražno sudište ICC-a, i ona u Beču – Austrijski arbitražni centar. Da postoje odvojene liste arbitara za sporove s međunarodnim elementom i bez njega (nema zapreke da netko bude na obje; štoviše, taj je status dokaz višeg rejtinga osobe) i da svaka stranka bira ‘svojeg’ arbitra, koji i ne mora biti na listi (u pravilu će biti), a oni onda biraju trećega koji ima ulogu predsjednika arbitražnog vijeća, pri čemu sući, ako su arbitri, mogu imati samo ulogu predsjednika vijeća. Pravni okvir arbitraže jest Zakon o arbitraži, podzakonski propis Pravilnik o arbitraži na Stalnom arbitražnom sudištu Hrvatske gospodarske komore (Zagrebačka pravila) te Pravilnik o Stalnom arbitražnom sudištu u HGK.
Iako je arbitraža prilično popularna i broj postupaka se povećava, važno je da stranke koje razmišljaju o arbitraži budu dobro upućene u njezine prednosti i nedostatke. Koliko su taj oprez i informiranost nužni, jasno pokazuje i vijest koja se nedavno kao požar u preriji proširila i pravničkim i nepravničkim krugovima, a prema kojoj je predsjednik arbitraže u slučaju Spaladium, inače sudac Visokoga trgovačkog suda, bio arbitar u tom sporu s međunarodnim obilježjem iako nije bio na popisu arbitara za sporove s tim obilježjem. Njega su predložila dva arbitra koja su odredile stranke, on je to prihvatio, a sve je amenovala administracija Sudišta. Prva reakcija bila je nevjerica, druga prosvjeda koja je pokazala sljedeće: u vrijeme podnošenja tužbe (30. ožujka 2015.) i davanja odgovora na tužbu (27. srpnja 2015.), odnosno prihvaćanja imenovanja najprije jednog arbitra (26. lipnja 2015.), zatim i drugoga (24. kolovoza 2015.), na snazi je ‘Lista arbitara u postupcima s međunarodnim obilježjem…’ objavljena u NN-u 34/2010. Oba su arbitra na toj listi, ali nije i predsjednik arbitražnog vijeća. U trenutku prihvaćanja imenovanja arbitrom predsjednikom suca Visokoga trgovačkog suda u Zagrebu (17. rujna 2015.) na snazi je ‘Lista arbitara u postupcima s međunarodnim obilježjem…’ objavljena u NN-u 111/2015., na kojoj nema imena tog arbitra. Pravorijeke arbitraže donesen je u Splitu 28. studenoga 2016. I, gle čuda, 4. studenoga 2016. HGK-ov Upravni odbor donio je ‘Listu arbitara u postupcima međunarodnim obilježjem i bez njega pred Stalnim arbitražnim sudištem pri HGK’, na kojoj su sva tri arbitra; objavljena je u NN-u 109/2016. od 25. studenoga 2016. Ta lista, međutim, nema uporište u Pravilniku o Stalnom arbitražnom sudištu, čl. 6. (lista s međunarodnim obilježjem i lista bez međunarodnog obilježja), koji se do danas nije mijenjao.
