Ovoj vladi najviše zamjeram što nema jasan i mjerljiv cilj

SDP je odlučio ponovno aktivirati stranačke savjete, a na mjestu šefa think tanka za ekonomiju trebali biste biti vi. U kojoj je fazi odluka o tome? Trenutačno sam predsjednik savjeta za gospodarstvo u zagrebačkome SDP-u, pa bi vodstvo ekonomskoga savjeta bio prirodni nastavak ovoga što sada radim. No u ovome trenutku još je dosta posla u preslagivanja stranke, pa ta tema još nije stigla na red.

Zanimljiva pozicija s obzirom na to da većina analitičara stranku proglašava gotovo pokopanom, u najmanju ruku nefunkcionalnom oporombom. To su političke procjene, a ja se bavim ekonomijom. S obzirom na moja očekivanja u gospodarstvu, mislim da je važno za Hrvatsku što prije osmisli alternativu koja može kvalitetnije odgovoriti na izazove koji nas čekaju. Svima je poznat moj odnos prema politici, ali stižu zanimljiva vremena u kojima će trebati upotrijebiti sve kognitivne kapacitete da bismo se suočili s onim što bi nas moglo dočekati u kratkome i srednjem roku.

Koji su to izazovi? Brexit i Trumpova pobjeda u SAD-u upućuju na znatne promjene u funkcioniranju svjetskoga gospodarstva. U 2017. godini očekuju nas izbori u Nizozemskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Nadolazeće nove političke snage preispituju elementarne paradigme ekonomske politike koje su dugi niz godina bile dominantne, od slobodne trgovine, outsourcinga, odnosa prema imigrantima, pa sve do pristupa jedinstvenom tržištu EU. Hrvatska je, kao mala otvorena ekonomija, iznimno izložena ekonomskim zbijanjima u svijetu. Potencijalna politički uzrokovana kolobanja u Italiji i eurozoni mogla bi imati niz složenih i kompliciranih efekata na domaće gospodarstvo.

Kako bi trebao izgledati alternativni program? Trebat će se u maksimalnoj mjeri fokusirati na to da se potaknu jači rast i oporavak. S obzirom na to da je riječ o socijaldemokratskoj politici, onda je ona ključna razlikovna stvar u odnosu na druge politike. To su tri glavna cilja: porast zaposlenosti, ublažavanje nejednakosti i antiklidička ekonomska politika.

Antiklidička? Pa ni u vrijeme vladavine SDP-a politika nije bila antiklidička. Hrvatska, nažalost, nikada nije imala hrabrosti krenuti u tom smjeru. U dobrim vremenima događalo se da je na vlasti bila jedna stranka koja je prekomjerno trošila. Kada bi nastupila recesija, stranka koja je preuzela vlast štedjela je usred recesije. Ekonomika je politika uvijek bila kratkovidna, proračun se nikada nije sastavljao na način da se razmišlja u kontekstu ekonomskoga ciklusa. Stvari su i nakon krize ostale po stariome, pa kada se razmišlja o upravljanju državom dominantna je paradigma miopije, kratkovidnosti.

Što sadašnjoj vlasti najviše zamjerate? Iz donesenih se odluka nikako ne uspijeva identificirati mjerljiv cilj. Ključna je paradigma rasterećenje gospodarstva, pa su smanjivane i mijenjane neke porezne stope, uz tezu da će to donijeti rasterećenje od dvije milijarde kuna. Ključna je zamjerka to što su napravili s PDV-om na usluge, jer Hrvatska dominantno izvozi usluge. Kada izvozite drvo ili neki drugi proizvod, PDV tvrtka dobije nazad, on nije sastavni dio cijene s kojom se konkurira u izvozu, ali kada se izvoze usluge, dakle govorimo o turizmu, PDV se ne vraća, tvrtka konkurira s cijenom u koju je on uključen. Zato je neto učinak poreznih izmjena – aprecijacija realnoga tečaja! Takvim su potezom poskupjeli dio gospodarstva koji konkurira na svjetskome tržištu i bavi se izvozom usluga, dakle dio koji je vukao oporavak. Drugi je problem što su time pogodene i investicije. U 2015. otvoren je niz hotela, planovi su bili temeljeni na projekcijama tadašnjih očekivanja, ali sada je podizanjem stope PDV-a uzdrman i dobar dio investicijskih aktivnosti. Dakle, teza je da će pomoći gospodarstvu tako što će naše usluge biti skuplje.

I još sada imamo tri umjesto dvije stope PDV-a. Osobno sam veliki protivnik paradigme da bi porezni sustav trebao biti jednostavan. To je samo dimna zavjesa za guranje reformi koje ponekad čak i štete gospodarstvu. Porezni se sustav ne mijenja zato da porezna uprava smanji broj papira na svojem stolu nego zato da ekonomija raste. Mijenjanje poreznih stopa podrazumijeva trošak i on ponekad može biti toliko velik da se neki porezni manevar ne isplati, ali to ne znači da moramo imati jednu stopu PDV-a.

Kako bi socijaldemokracija pristupila poreznoj reformi? Ključni je problem to što se nisu vodili logikom kako pomoći ljudima nego samo logikom mijenjanja i/ili zadržavanja poreznih kategorija. Recimo, ako govorimo o drugome dohotku, on je određenom broju poreznih obveznika dominantan dohodak, nekima je dodatni. Nepravedno je i nelogično tretirati te dvije skupine na isti način. S druge strane pogledajte kako su riješili problem minimalne plaće. Za drugi dohodak napravili su iznimku i uveli plaćanje doprinosa, ali nisu spremni napraviti iznimku za ljude koji primaju minimalnu plaću.

Pa nije li se Vlada baš kod minimalne plaće ponijela socijaldemokratski? Problem je što su trošak rasta minimalne plaće prebacili na poslodavce, koji su u brojnim sektorima u prilično nezavidnoj situaciji, posebno u tekstilnoj industriji. Isto tako su smanjenje poreznog opterećenja nekih viših dohodovnih skupina prebacili na porezne obveznike.

Što bi SDP napravio? Prioritet je socijaldemokracije rast minimalne plaće.

Mogu li se tu uopće dogoditi veliki pomaci kada praktički imamo dovoljan broj građevinskih operativaca i nekretnina? Ključni pomak koji očekujem nije rast broja nekretnina nego njihove kvalitete. To je tema u kojoj dosta istražujem, radim i ‘case study’ nekih zagrebačkih naselja, iz čega zaključujem da Hrvatska nema dobrih stanova. Nakon svog tog buma, ono što imamo jest golema količina jednosobnih i dvosobnih stanova koji se mogu kupiti za stotinu tisuća eura – zato što se toliki kredit može podignuti s prosječnom plaćom. Sve ostalo na tržištu ne postoji. Cijeli nekretninski bum dogodio se za ljude koji prvi put kupuju stan. U turizmu ima segmenta ponude koji doživljavaju renesansu, ali najzanimljiviji kapaciteti, oni koji bi se gradili na temelju demografskih kretanja, za stariju dob – ne postoje. Dodatno je problem i činjenica da potrošači i investitori nevoljko ulaze u investicije u uvjetima neizvjesnosti. Nužno je stoga omogućiti stanovništvu i poslovnim zajednicama da formira svoja očekivanja i to je jedan ključnih problema ekonomske politike. Ako je temeljena na kratkovidnom pogledu na stvarnost onda se ni kućanstvima ni investitorima ne ostavlja prostor za oblikovanje očekivanja. Ako ljudi ne mogu oblikovati dugoročna očekivanja, onda su u grču i ne zadužuju se.

Pravi znak oporavka jest oporavak kredita. Bi li na strani kreditne ponude moglo doći do promjena s obzirom na to da će otpis nenaplativih kredita biti porezno priznati trošak? Problem je kod oživljavanja kreditiranja kućanstava fobija, sve ono što se događalo sa švicarcima i 300 tisuća blokiranih ljudi, sve je to bio antimarketing za podizanje kredita. Povijesne studije pokazuju da izlazak iz takvoga nacionalnog šoka traje prilično dugo, jer je to ponajprije psihološki problem. Jednom opećenu, tu generaciju koja je prošla kalvariju gotovo je nemoguće nagovoriti da ponovno blagonaklono gleda na kredit. Prije krize bili smo euforični, sada smo fobični, a neko racionalno ponašanje u prostoru je između te dvije krajnosti. Što bi nam se moglo dogoditi pokazuje primjer Japana. Više od 26 godina nakon ispuhivanja balona nema istinskog oporavka potrošnje i kredita. Nakon toliko godina, to je već postalo kulturna komponenta, kulturološko obilježje japanskih potrošača.

Ionako više računamo s oporavkom kredita poduzećima. Kod poduzeća nije problem samo kamata i ponuda, problem su kolateral. Trenutačno imamo prezadužen gospodarski sektor koji možda ima fenomenalne investicijske projekte, ali nema kolateral koje banke traže. To se naziva problemom financijske frikcije – kada nema investicija zbog financijskih frikcija, problem se ne rješava ni snižavanjem kamata ni regulacijom nego instrumentima koje je guverner spominjao.

Kojim? Garancijama. Što otvara pitanje javnoga duga i Bruxellesa, ali ako imate gospodarstvo bez kolaterala onda imate ozbiljan problem koji mora postati prioritet gospodarske politike. Može kamata biti nula, ako nema kolateral, nema čime pokrenuti investicije, dakle ni gospodarstvo.

Ne bi li se gospodarstvo moglo pokrenuti rezanjem administrativnih troškova iz Akcijskog plana? Pomirite Akcijski plan s porezom na nekretnine. Tko uspije u jednu logičku cjelinu povezati te dvije stvari, zaslužuje doktorat iz filozofije. Ako se kod poreza na nekretnine uđe u kompleksnu proceduru komisija, kompliciranih, nejasnih načina na koje će se obraćavati, onda je to potpuno suprotno od ciljeva koje proklamira Akcijski plan.

O svim ovim pitanjima baš i ne raspravlja previše ekonomista. Kao da su s rastom BDP-a kritike utihnule? Na nedavnom skupu ekonomista imali smo zanimljivu raspravu, dosta je kritika upućeno Vladi, pa bih prije rekao da šute mediji, a ne struka. Ili možda šuti politika jer je oporba u procesu restrukturiranja.

Kad se restrukturira i vi napišete SDP-ov program, što će biti tri glavna cilja? Prvi je cilj borba za povećanje broja radnih mjesta, drugi je smanjenje nejednakosti, a treći pokušaj otvaranja rasprave o ublažavanju posljedica ekonomskih ciklusa. Nakon svake recesije gubimo po deset godina, u svaku recesiju ulazimo s improvizacijama. To nije pitanje jedne stranke, to je pitanje sazrijevanja nacije, establišmenta, to je pitanje razmišljanja o proračunu dugoročno. Posebno sada kada ekonomija raste, kada polako skidamo Bruxelles s vrata, Hrvatska mora naći način kako će preboljeti recesije koje će se događati globalno i utjecati na nas, na jeftiniji način. Dosad je to bilo preskupo. Čak i s rastom od tri posto mi ćemo 2020. biti na razini 2008. To je 12 izgubljenih godina samo da se vratimo na početak ciklusa, kada računamo gdje su drugi, to je 20 izgubljenih godina. Vrijeme je da počnemo sazrijevati kao nacija.