Jedan od najuglednijih međunarodnih trgovačkih arbitara Charles N. Brower (81) za nedavna je boravka u Zagrebu između redaka poslao poruku da odustanak Hrvatske od arbitraže sa Slovenijom utječe i na imidž države u drugim arbitražama. Brower se bavi pravom pedeset godina, od kojih je posljednjih trideset aktivan u javnome međunarodnom pravu i rješavanju međunarodnih sporova. Bio je na savjetničkoj dužnosti i u Bijeloj kući za predsjednika Ronald Reagana, a kao sudac, arbitar ili savjetnik na svim se kontinentima bavio međunarodnim sporovima. Bio je aktiviran na UNCITRAL-u, tribunalu koji rješava trgovačke sporove između Irana i SAD-a; Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu i mnogim drugim arbitražnim ustanovama. Zastupao je i države i ulagače. S Charlesom Browerom razgovarali smo o položaju Hrvatske u aktualnim međunarodnim arbitražama u vezi s Inom i švicarcima te o međunarodnom sustavu za rješavanje sporova među ulagačima i državama domaćinima.
-
Koja je vaša perspektiva kao arbitra? Uzimate li u obzir da će vaše odluke općenito utjecati na ulaganja u pojedinu državu? Uvijek se brinem kako će moje odluke općenito utjecati na ulaganja u pojedinu državu te kako osigurati odgovarajuću zaštitu svakog ulagača u pojedinom slučaju. Moje odluke tako općenito podupiru ulaganja i pošten tretman pojedinog ulagača.
-
U vašem govoru na 24. hrvatskim arbitražnim danima implicirali ste da je Hrvatska našteta vlastitom imidžu u graničnoj arbitraži sa Slovenijom. Kao što ste istaknuli, međunarodna zajednica stječe dojam o Hrvatskoj gledajući njezino postupanje u tom predmetu. Kako se to događa? Citirao sam izjavu za medije jednog od ministara u hrvatskoj vladi koji je istaknuo da je situacija u graničnoj arbitraži sa Slovenijom Hrvatsku stajala pola milijarde dolara ulaganja američkih i austrijskih ulagača u naftni biznis na Jadranu. Ulagači lako postanu nervozni, ne vole iznenađenja i nesigurnost. Reći će to svaki ulagač, svaki investicijski bankar. Čim se u inozemstvu stekne dojam da postoji nekakva nesigurnost hoće li Hrvatska, ili bilo koja druga zemlja, ispuniti svoje međunarodne sporazume u vezi s bilo čime, ulagači postaju nesigurni.
-
Ali u govoru sugerirali da Hrvatska zbog toga gubi svoj obraz i među arbitrima. Nisam u položaju da savjetujem Vladi Republike Hrvatske što bi trebala napraviti, ali bilo koja država u položaju Hrvatske trebala bi uzeti u obzir sve što je rečeno i napravljeno u graničnoj arbitraži sa Slovenijom. Sporazum je bio ‘quid pro quo’, Slovenija je pristala napraviti korak natrag i povući svoje prigovore pristupu Hrvatske Europskoj uniji. Taj je dio sporazuma ispunjen, prigovori Slovenije bili su povučeni. Ako čitate sporazum od riječi do riječi, arbitraža počinje tek nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Dakle, to je kao da su se dvije strane našle zajedno i stavile dva kolačića na stol – jedan za Hrvatsku, drugi za Sloveniju. Hrvatska je svoj kolačić uzela sa stola, a vanjski promatrači koji nisu toliko upućeni u detalje unutarnje politike ovdje bi mogli reći da je Hrvatska uzela oba kolačića. To treba uzeti u obzir. Vjerujem da će sud donijeti pravednu odluku, ali bez obzira na to slagala li se neka strana s tim ili ne, postupak u predmetu nastavio je teći.
-
Jedno od stajališta u Hrvatskoj jest da ICSID nije mjerodavan za tužbe banaka, pa ni za Unicreditovu tužbu zbog konverzije kredita u švicarcima, te da je riječ o predmetu koji se treba riješiti unutar europskog okvira. Što vi mislite o tome? Ne mogu davati mišljenje o bilo kojem predmetu u kojem ne poznajem sve činjenice, ali mogu reći da Hrvatska treba pripremiti sve što smatra potrebnim za primjereno iznošenje argumenta nemjerodavnosti pa će sud odlučiti o tome.
-
Ima stajališta da je za konverziju kredita iz švicarskih franaka monetarno bila mjerodavna država. To će se utvrditi pred ICSID-om. Taj predmet ili, bolje reći, ti predmeti jedinstveni su i razumijem da je država postupala da zaštiti svoje građane. Slični su argentinskih predmeta. U Argentinii je godinama postojao zakon koji je vezao argentinski pezo uz američki dolar te su brojni vladini dužnosnici jamčili da taj odnos nikad neće biti promijenjen. Iznenadno je promijenjen, i to je izmijenilo balans mnogih ugovora. Argentina je izgubila velik dio tih predmeta, neke je dobila, ali nije napustila ili porekla svoje sporazume, ostala je u sustavu. Istina je da je izgubila mnoge takve predmete, ali njezine su vlade isto tako pregovarale s ulagačima i vjerovnicima kako da ispune svoje obveze. To je mudar pristup jer Argentina i dalje žanje korist koju donose strani ulagači. Države vladavine prava ne bi se smjele bojati primjene međunarodnih sporazuma na koje su pristale. Primjerice, Italija je nedavno napravila veliku gestu i porekla Energy Charter Treaty, ali taj sporazum ima dvadesetogodišnji rep iza sebe. Tko god je dosad ulagao u skladu s tom poveljom, može idućih dvadeset godina postaviti zahtjev za arbitražu ako ocijeni da nema zajamčenu zaštitu.
