Prve Trumpove predsjedničke poruke Europi i Angeli Merkel

Hoće li Trump voditi aktivnu politiku slabljenja (do rušenja) EU i Njemačke? Ili da će se uključiti u rušenje kancelarke? Ili joj samo s kamatama vraća rezerviranu poslijeizbornu čestitku?

Nekoliko dana prije predsjedničke inauguracije Donald Trump odaslao je veliku poslijeizbornu poruku Europi zadržavši pritom nekonvencionalnost forme i sadržaja. Možda je ‘nekonvencionalno’ preblaga riječ. Zvučalo je to gotovo brutalno za prosječno europsko političko uho naviknuto na političku korektnost, osobito na najvišoj državnoj razini.

Budući američki predsjednik obratio se Europi u zajedničkom intervjuu novinama dviju politički najjačih europskih država, Velike Britanije i Njemačke. Pritom uopće nije ni pokušao prikriti da su njegove političke simpatije nedvojbeno na britanskoj strani. Već sâm izbor medija bio je poruka. S britanske je strane sjedio novinar The Timesa, simbola britanske novinarske klasične i establišmenta. S njemačke strane nije sjedio novinar njegova njemačkog pandana Frankfurter Algemeine Zeitunga, nego novinar visokotiražnoga polužutog, ali uvijek dobro informiranog Bilda, koji ozbiljni njemački političari i menadžeri čitaju kromice. Jer, uz ležerni sadržaj ‘red ljepotica – red sporta’ Angela Merkel preko Bilda anonimno šalje svoje spinove, preko Bilda neki sadašnji najčešće saznaju da će uskoro postati bivši. Možda Trump nije želio baš to poručiti njemačkoj kancelarki koja se priprema za novu izbornu utrku najesen, ali Trumpove riječi zasigurno nisu godile njezinu uhu.

Sadržaj intervjuja naoko je širok, o svemu pomalo. Brexit je Trumpu (i dalje) sjajan i uvjeren je da će više europskih država poći putem Velike Britanije. NATO je demodiran i zastario i treba ga mijenjati. Njemu su ISIL i rat protiv islamske države, kao što je i prije najavljivao, politički prioritet. No Angela Merkel ipak je glavni adresat njegovih predinauguracijskih poruka Europi.

Načelno svrstavši Merkel među velike lidere, njezinu je politiku prema migrantima ocijenio kao ‘katastrofalnu odluku’ koja je izazvala Brexit. Jer, ‘ljudi ne vole da neki drugi ljudi dolaze i razaraju njihove zemlje’, kaže novi američki predsjednik suprotno svim kanonima vrijedeće retorike političke korektnosti. I obećava da će odluka o čvrstim (američkim) granicama biti jedna od njegovih prvih odluka nakon ulaska u Bijelu kuću. To jest određeno retoričko ublažavanje u odnosu na predizbornu kampanju kad je politiku otvorenih vrata Angele Merkel nazvao ni manje ni više nego – ‘umobolnom’. Ali cilj njegove poslijeizborne kritike mnogo je ozbiljniji: Njemačku zapravo izjednačava s Europskom unijom (poslije Brexita) i gotovo adresira odgovornost za budućnost Unije na njemačku kancelarku, poručujući kako države članice žele više nacionalnog identiteta, žele više biti države, i predviđajući da će mnoge krenuti putem Velike Britanije. Ne zna još koga će poduprijeti na njemačkim parlamentarnim izborima, ako ikoga podupre. A svoj budući odnos prema kancelarki Merkel stavlja u jednaku razinu s odnosom prema ruskom predsjedniku Putinu; započet će s povjerenjem, kaže, ‘ali vidjet ću koliko će to povjerenje trajati, možda ne dugo’.

Pišanje je za Pitiju: je li to poruka da će Trump voditi aktivnu politiku slabljenja (do rušenja) Europske unije i slabljenja Njemačke? Ili da će se aktivno uključiti u rušenje kancelarke Merkel na sljedećim izborima? Ili joj samo s kamatama vraća prilično rezerviranu poslijeizbornu čestitku u kojoj mu je svisoka, kao šefu većeg afričkog plemena ili Sjeverne Koreje, pobrojila sve demokratske vrijednosti koje mora zađovoljiti da bi usko surađivali? Takve se poruke ipak ne šalju Americi. Dojam je pojačala njezina najvjernija suradnica, ministrica obrane Ursula von der Leyen, poručivši kako je Trumpov izbor ‘veliki šok’ i izrazivši uvjerenje da i ‘Trump zna da to nije bio glas za njega, nego protiv establišmenta’. I na neugodni intervju objavljen u Bildu kancelarka Merkel uzvratila je da Euroljani imaju svoju sudbinu u svojim rukama. Ali to iz njezinih usta više ne zvuči uvjerljivo ni u Njemačkoj, a kamoli u Europi, koja s dolaskom Trumpa u Bijelu kuću ubrzano uči novu, do jučer još nezamislivu političku retoriku. Tako najozbiljniji francuski predsjednički kandidat François Fillon ističe da je ne samo degolist nego i kršćanin. Ističati ovo kršćanin još je do jučer u Francuskoj bilo nezamislivo, pa ga i ultradesna Marine Le Pen kritizira za napuštanje laičizma. No tek kad nakon riječi na red dođu djela, moći će se suditi o novoj Trumpovoj politici. Prema dosad pokazanome, to nećemo dugo čekati.