Zakonu o trgovačkim društvima postoji jedna čudna odredba za koju ne vidim nikakvog smisla, a ne vidi ga ni državni službenik koji mi je ukazao na nju. Riječ je o članku 38., u kojem se govori o promjeni sjedišta tvrtke i u kojem se država opet upliće bez ikakve potrebe. U stavku 1. članka, koji nije sporan, kaže se: ‘Trgovačko društvo može promijeniti sjedište na način određen izjavom o osnivanju društva ili društvenim ugovorom, odnosno statutom društva.’ No kada je u pitanju inozemstvo, postoji dodatna obveza (stavak 2.): ‘Za prijenos sjedišta trgovačkoga društva u inozemstvo potrebna je prethodna suglasnost Ministarstva financija.’
Ta odredba nije jasna nikome; pokušao sam to saznati u Ministarstvu financija, zvao sam i bivšeg ministra Borisa Lalovca, ali nisam uspio dobiti informaciju. Ipak, državni službenik koji je inače vatreli zagovaratelj liberalizacije gospodarstva smatra da ta odredba samo može odmoći tvrtki, a nikako pomoći državi. Zato on smatra da je treba ukloniti. Meni se isto to čini logičnim jer je tu riječ o privatnim tvrtkama koje slobodno mogu (barem bi trebale) odlučivati gdje će im biti sjedište, pa ako žele i u drugoj državi. Netko bi možda pomislio da bi ta odredba mogla biti korisna za državne tvrtke jer se mora pitati država o tome, ali ni to nema smisla jer država (putem ministarstva koja upravljaju tvrtkama) ionako odlučuje hoće li prenijeti sjedište svoje tvrtke u inozemstvo. Jedino na što bi mogla upućivati odredba pitanje je ili nacionalne sigurnosti ili eventualne procjene da je tvrtka od strateške važnosti za državu, ali najlogičnije mi je to da je razlog moguće izbjegavanje plaćanja poreza tvrtke koja namjerava preseliti u inozemstvo. Ipak, budimo realni, tvrtka koja promijeni sjedište nije nova tvrtka, nego ista s novim sjedištem i uvijek se može izganjati, doduše dužim putem, plaćanje zaostalog poreza.
Uzmimo za primjer Gorup grupu. Što da je Božidar Gorup odlučio promijeniti sjedište iz Klanjeca, primjerice odmah preko Sutle u susjedno slovensko mjesto Bizeljsko i da nije imao obvezu tražiti suglasnost Ministarstva financija. Ostao bi dug, ali preko Sutle ne bi mogao prenijeti i svoje nekretnine, pa bi se barem dio poreznog duga naplatio. No on nije promijenio sjedište, a dug je i dalje ostao i opet će se država (i vjerovnici) naplatiti koliko budu mogli. Dakle, niti bi se Gorupu isplatio bježati mijenjajući sjedište tvrtke, niti bi država nešto bitno izgubila.
