Home / Mediji i publikacije / Vinko Barišić: Mediji i stvarnost imaju jednaku mjeru za poduzetnike

Vinko Barišić: Mediji i stvarnost imaju jednaku mjeru za poduzetnike

Uzrok naginjanja prema neprijateljskoj definiciji poduzetnika u kolektivnom je osjećaju gubitka, odnosno tome što smo kao društvo od tranzicije većinom izgubili, a samo je manje ljudi dobilo, što se neizbježno zrcali u filmovima i književnosti. Jednako tako, publiku ćete teško naći među tih nekoliko dobitnika.

Nedavna nesreća u kojoj je neki poduzetnik skrivio smrt pješaka u Rijeci vozeći, a što drugo nego BMW, pod utjecajem alkohola i dvostruko od dopustene brzine, nakon čega je pobjegao s mjesta nesreće, savršeno se uklapa u stereotip o poduzetnicima u Hrvatskoj. Sve mirska slučajnost htjela je i da se nemili događaj ugrubo poklopio s krajem emitiranja vrlo dobro prihvaćene domaće serije ‘Novine’, utemeljene na sličnoj inspiraciji. U središtu je razgranate priče poduzetnik Kardum koji svim silama pokušava spriječiti razotkrivanje automobilske nesreće koju je skrivala njegova majka, pa ide toliko daleko da jednostavno kupi novine koje istražuju tu priču. Lik Marija Karduma u seriji je koncipiran arhetipski za hrvatsku stvarnost: riječ je o beskrupuloznome građevinskom poduzetniku čvrsto uvezanom s hrvatskom političkom i crkvenom kremom kojemu je teško naći osobine koje bi ga iskupile. Općenito gledano, domaća pop-kultura u posljednjih dvadesetak godina pati od prilično jednoličnih prikaza poduzetnika.

Branko Roglić, vlasnik Orbica, najveće distributerske tvrtke u regiji, ističe da smo opterećeni kriminalnom privatizacijom. U svim tim umjetničkim djelima ostaje jasno koliko smo opterećeni kriminalnom privatizacijom. Ljudi, zapravo, o nama još misle da smo prevaranti koji su na nepošten način došli do imovine. Nitko se ne želi suočiti s time da je za uspjeh većine poduzetnika zaslužan talent. S vremenom će se to promijeniti i predodžba o poduzetniku neće biti da on radi nešto neprimjereno, nego da je njegov rad društveno koristan.

Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca i predsjednica Uprave Tehnomonta, smatra da je opće stajalište prema poduzetnicima u Hrvatskoj negativno, i to više prema realnom sektoru nego prema javnim poduzećima. Ne začuđuje onda kad se u serijama poduzetnici prikazuju kao mutikaše koji se bave svakakvim mutnim poslovima. Nedostaje nam optimizma i zajedništva da stvorimo zemlju koja je ugodna za život i u kojoj vlada pozitivna poduzetnička klima, a to nećemo postići ako se svakodnevno po medijima o nama stvara negativna slika.

Saša Cvetoević, direktor tvrtke Insako i ulagač, primjećuje da poduzetnici u medijima i u kulturi prikazani u lošijem svjetlu nego što zaista jesu. Pretpostavljam da ta crno-bijela karakterizacija, kojoj pisci i redatelji pribijaju kako bi ostavili jači umjetnički dojam, vuče korijene iz privatizacijskog doba. Traume privatizacije okrivio bih za stereotipan prikaz poduzetnika koji kamo god dođe sve sruši kako bi napravio što je naumio.

Jurica Pavičić ističe da se profiliraju i novi tipovi poduzetnika: tragičar koji puca pod pritiskom i mali aspirant koji silno želi uspeti, ali sustav bude jači. U domaćoj kulturi, likovi s ekrana nemaju veze s pravim poduzetnicima. Na televiziji se pokazuju kontroverzni likovi koji služe za ocrtavanje nekih stvarnih kumova domaćih političara. Ako imaš kuma koji je gradonačelnik i namješta poslove, to nije poduzetništvo, nego kriminal.

Filmski kritičar Nenad Polimac uočava neke nijanse u prikazu poduzetnika, najviše ovisno o njihovoj moći. Što su moćniji, to su i negativniji, tako bar našu stvarnost doživljavaju hrvatski filmaši. Ako su srednjeg ranga, profilirani su malo neutralnije. Dobar tajkun pak može se pojaviti samo ako je lokalni mali poduzetnik.

U Hrvatskoj se stvarnost stoga isprepleće stari ožiljci s novim trendovima, što na kraju utječe i na predstavljanje poduzetnika u domaćoj kulturi koja je premoćno nenaklonjena poduzetniku. Neovisno o ideji kapitalizma s ljudskim licem, osim perifernih likova pristojnih obrtnika ili poslovnih ljudi na nižim mjestima u hijerarhiji, teško je naći pozitivan primjer. U hrvatskoj kulturi obično neprekidno gledamo reprizu ‘Prosjaka i sinova’, zaključuje Pavičić.