Od 2009. do 2016. bilo je dobro razdoblje za burzovne ulagače, posebno one koji su ulagali u ekonomiju SAD-a. Indeks S&P od svoga se legendarnoga dna na 666 u ožujku 2009. povećao više od tri puta, na iznad 2000 bodova. Godina 2016. bila je posebno zanimljiva. Najprije je početkom godine znatno pala burza, onda su se tijekom godine dogodila još dva ‘katastrofalna’ događaja koja su trebala označiti smak svijeta, Brexit i predsjednik Donald Trump, no bila su izrazito pozitivna za vrijednosti dionica. Godina 2017. također obećava nekoliko potencijalno ‘katastrofalnih’ događaja: izbori u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, problemi banaka u Italiji. Ipak, investitori trebaju biti zainteresirani za nešto posve drugo, za posljedice dizanja kamatnih stopa na cijenu dionica pojedinih poduzeća, ali ne zbog makroekonomskih razloga, nego zbog mikroekonomskih. Da bismo mogli potpuno razumjeti odnos između cijena dionica i kamatnih stopa iz pojedinačne perspektive poduzeća, moramo razumjeti kako vrijednost dionica utječe na odlučivanje u poduzećima u ekonomiji koja se znatno oslanja na tržište kapitala kao SAD.
U američkoj ekonomiji potpuno je normalno da se poslovni događaji normiraju cijenom dionice poduzeća. Tako su bonusi menadžera isplaćeni u opcijama i dionicama i od menadžera se očekuje da u nekom roku cijena dionice postigne određenu vrijednost. Da bismo mogli razumjeti kako monetarna politika utječe na vrijednosti dionica, moramo znati da je posljednjih 15 godina bilo razdoblje obilježeno znatno niskim kamatnim stopama i visokom likvidnošću ekonomije SAD-a. Ekonomska kriza 2008. samo je dodatno povećala količinu novca u ekonomiji. Uspješne tvrtke postale su iznimno likvidne i tražile su način da se riješe likvidnosti i vrate novac ulagačima. Prvi korak u vraćanju novca bila je isplata dividendi. Tako su se neka poduzeća počela isplaćivati prvi put. Primjer je Microsoft koji je nakon više od dvadeset godina postojanja 2007. prvi put isplatio dividendu. Drugi korak bila je kupnja vlastitih dionica. Poduzeća su počela upotrebljavati viškove likvidnosti kako bi kupila vlastite dionice na otvorenom tržištu. Treći je korak kombinacija niskih kamatnih stopa, visoke likvidnosti ekonomije i menadžera koji ovise o cijeni dionica, što je dovelo do toga da su mnoga poduzeća počela izdavati obveznice kako bi kupovala dionice i tako povećala njihovu vrijednost. Logika ovoga vrlo je jednostavna: viša cijena dionice nagrada je za investitore, a cijena izdanoga duga dovoljno je niska da kamatni trošak ne utječe znatno na račun dobiti i gubitka. Upravo je taj treći korak moguć samo u razdobljima niskih kamatnih stopa.
