Hrvatska je danas dio velikih i ozbiljnih organizacija koje imaju klauzule o solidarnosti i međusobnom pomaganju. Osim toga, ratovanje je skupo, a Srbija je imala četiri neuspješna rata zaredom. Danas je mnogo veća prijetnja samoj sebi jer u isto vrijeme pregovara s Europskom unijom i radi kontra dijela nje.
-
Koliko je Rusija istinska sigurnosna prijetnja Zapadu i vidite li mogućnost vojnog sukoba između Rusije i NATO-a? – Ni u najžešće doba hladnog rata globalni sukob nije se smatrao vjerojatnim. Svi su se pripremali za njega, ali bilo je jasno da opći rat nije vjerojatan. Ono što smo vidjeli tada, a, nažalost, čini se da gledamo i u posljednje vrijeme, druga je pojava. To su čarke sa strane, na nekim sporednim dijelovima svijeta, na pomoćnim bojištima, u nekim krajevima u kojima je svima jasno da s jedne strane igraju jedni, a s druge strane drugi iako sukob formalno ima oblik građanskog rata, odnosno nekakvog nemira u užem kontekstu koji nije izravan sraz sila. Rusija ima većinu nuklearnog arsenalara bivšega Sovjetskog saveza, što je čini silom, ali takva je Rusija po mnogočemu u rangu ozbiljnije europske države. Ima golem teritorij, mnogo stanovnika, ali ekonomski je itekako usporediva s Velikom Britanijom ili Francuskom. Kad pogledamo vojne proračune, u prvih deset zemalja uglavnom su članice NATO-a, a Rusija je prema svježim podacima četvrta, peta.
-
Kako onda komentirate paranoju na Zapadu? U Istočnu Europu dovodi se novo konvencionalno naoružanje, granične zemlje opsjednute su napadom, odakle ta paranoja? – Ne govorimo o golemim količinama naoružanja. Sad je počelo prebacivanje jedne američke brigade, dakle, to su smiješni efekti za ozbiljniji sukob. Hrvatska je u jednom trenutku baratala s više od stotinu brigada. To su simbolični efekti i možda odjeknu u medijima kao da je riječ o najvećem raspoređivanju nakon hladnog rata, ali treba znati da su se nakon njega masovno povlačili ljudi i vojna tehnika. Prema tome, ovo danas medijski je zgodno i šalje poruku, ali ako pogledamo stvarnu količinu ljudi i tehnike, to su smiješne brojke. I neutralna Švedska posljednjih je desetljeća radikalno smanjila svoj vojni proračun i oružane snage svela na samo 20-ak posto od hladnoratovskog potencijala. Velik dio takvih promjena zahvatio je većinu Europe. Suočiti se danas, kad se mnogo država koncentriralo na diplomaciju i poslovanje u miru, bez elementa sile, s državom koja vanjskopolitičku igru vodi onako kako se to klasično činilo sredinom dvadesetog stoljeća, čak slično politici prije 1914., u kojoj se jako gleda na efektivnu vojnu silu, na ono što je doista raspoređivo na teren, i koja ne oklijeva postaviti desetke brigada na granicu te serijski isprobavati obrambene sustave graničnih zemalja, to mora izazvati paniku.
-
Više je stvar u psihološkom nadigravanju nego u realnoj želji da se neka od tih država napadne konvencionalnim naoružanjem? – Da, kad je riječ o NATO-u. Velika je razlika između ruskog odnosa prema Finskoj, Švedskoj, Ukrajini ili Gruziji i baltičkim državama ili Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Turskoj jer NATO, kakav god jest i koliko god se mučio posljednjih godina s unutarnjim traženjem smisla, ipak počiva na jamstvu uzajamne.
-
Što mislite o sankcijama SAD-a i Europske unije prema Rusiji? Koliko su djelotvorne i svrhovite? – Kad imate državu koja je odlučna u tome što radi i ima ne samo čvrstu volju nego i velike zalihe strane valute te gospodarstvo koje može primiti udar takvih sankcija, jasno vidite da sankcije nikad nisu sredstvo koje djeluje odmah. One počinju djelovati kada država koja je pod sankcijama počne osjećati političku i gospodarsku bol te počne imati problema s redovitim funkcioniranjem, zatvaranjem proračuna, uvozom raznih normalnih stvari. Ruska Federacija u tome je bila u mnogo čvršćem i boljem položaju od Irana, no postupno se vidi da je dio toga ipak pogađa. Ruski proračun uvelike ovisi o izvozu nafte i plina, a zemlja se suočila i sa slobodnim padom cijena tih proizvoda, zbog čega je planiranje njezina proračuna nekoliko godina zaredom postalo gotovo nemoguće. Tek posljednjih godina-dvije vidi se da je počela rezati proračun; srezala je izdvajanja za oružane snage, odgađala reforme s kojima je Putin prije koju godinu jako mahao. Prema tome, te sankcije nisu sredstvo kojim se nekoga može brzo prisiliti na nešto.
-
Što je točno željeni učinak europskih sankcija Rusiji? Nije, zapravo, jasno dokad bi se one trebale produljivati, koji je konačni cilj i dobar trenutak da se ukinu. – Najvjerojatnije bi takav režim prestao postizanjem dogovora o reintegraciji pobunjenih područja u Ukrajini premda je dodatna razina problema Krim, za koji Rusija tvrdi da ga je anektirala, što većina svijeta nije priznala. Krim je bio problem i prije, a tu su, zapravo, kad je o Ukrajini riječ, karte odigrane. Sve će to vrlo vjerojatno trajati još neko vrijeme, ako ništa drugo, a onda dok ti samoproglašeni autonomni dijelovi ne postanu vidljivo neodrživi, industrijski, financijski i društveno, pa se onda nađe rješenje. Krim je poseban problem, ne bih se čudio da se o njemu postigne drugi oblik kompromisa.
-
Kako komentirate ponovno aktualiziranje zaštebne vojske Europske unije? – O vojsci EU periodički se govori desetljećima, ali uopće nije jasno kako bi se takva vojska odnosila prema NATO-u. Ima mnogo volje za priče na tu temu, ali stanje na terenu radikalno je drukčije od svih tih priča. Europska je vojna industrija unatoč laganom usklađivanju posljednjih godina i dalje podijeljena. Europa proizvodi tri konkurentska borbena aviona i pet-šest tipova tenkova. Slično je u lepezi tehnike koja se razvijala odvojeno, proizvodnja je odvojena; logistički je samo donekle spojiva i prodaje se konkurentska. Ako gledamo logistički, zajednička je vojska EU noćna mora. Osim toga, mnogo zemalja nije spremno staviti svoje ljude pod tuđe zapovjedništvo i osjeća nelagodu u jačanju takva europskog obrambenog sustava nasuprot NATO-u jer im se ne sviđa krug zemalja koji forsira takvu europsku priču. U mnogočemu se posljednjih godina jasno vidi da politika u EU i općenito na ovom kontinentu u izjavama i promišljanjima vrlo često ne prati stvarno stanje na terenu, mnogo je grandioznija od podloge u stvarnosti i često se zaleti. Čak i u inozemstvu podupire političke prevrate, a zapravo nema snage ozbiljno utjecati na njih i zaštititi od krhotina iz takvih eksplozivnih situacija.
-
Govorimo o ponašanju EU u posljednje vrijeme? – Svakako, govorimo o arapskom proljeću, o Ukrajini, o nizu situacija u kojima se podupirala promjena, čak oružana, a poslije Unija nije sposobna nositi se s posljedicama koje krenu svojim ritmom, koje političari ne predvide, ne pripreme se za njih i onda se najednom nademo nezaštićeni, a izloženi globalnim sigurnosno-političkim olujnim vjetrovima.
