Protekcionizam

Trump nije osamljeni protekcionist. Velike sile pribjegavaju protekcionizmu u krizi ili ratu, a slobodnu trgovinu promiču u vrijeme rasta i mira. Danas bi svi radije poslovali s Amerikom, ali ako ne budu mogli, snaći će se, i to lakše nego ikad prije.

Oliko je sadržajan bio prvi tjedan predsjednika Donald Trumpa na poslu da se već počinje šuškati o njegovu opozivu. Otpuhnuti su sva donekle optimistična očekivanja da u praksi neće ostati mnogo od onoga što je najavljivao tijekom kampanje i svijet se počeo polako pripremati za mogućnost trgovinskog rata. Jedan od glavnih elemenata njegove platforme, obnova neskrivenog protekcionizma u svrhu zaštite domaćih radnih mjesta, prema svemu sudeći, nije bio nimalo prenapuhao.

Među prvim odlukama našlo se napuštanje Transpacifickog partnerstva i ponovno pregovaranje o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, a strelice gotovo dnevnim ritmom odapinje prema Kini, najvećem trnu u američkom oku. Nije novi predsjednik zaboravio ni Njemačku, u čiju je autoindustriju također upro prstom, pa se nekakav oblik trgovinskog rata čini sve izglednijom mogućnošću. Američki problemi nisu novi; polagan pad konkurentnosti počeo je ugrubo otprilike 70-ih kad su se na svjetsku pozornicu počele vraćati industrijske nacije, odnosno, najjednostavnije rečeno, kad je Amerika ponovno dobila konkurenciju. Premda se iz današnje perspektive možda čini kao relikt potrošnih ekonomskih promišljanja, ograničenje uvoza i slobode trgovine u svrhu zaštite domaćih proizvodnje razvijenih zemalja ustaljena je praksa koja se redovito pojavljuje kad okolnosti to zahtijevaju i nije nestala. Kapitalizam nikad nije stvarno prerastao protekcionizam, koliko god to volio reklamirati.

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata SAD je bio gotovo jedina preostala industrijalizirana država na planetu jer su s Europom i Japanom bili razrušeni, a drugdje relevantne industrije ionako nije bilo. Nije ni čudo što u takvim okolnostima najveća svjetska sila zagovara snažno slobodnu trgovinu i otvorenu razmjenu, no to se počelo mijenjati dizanjem konkurencije na nogo i stupanjem novih izazivača na scenu. Ubrzana globalizacija donijela je i kojači udarac nesputanoj američkoj dominaciji koju je lakše nego ikad ugroziti jeftinom radnom snagom (Kina) i efikasnjom i tehnološkim naprednjom proizvodnjom (Japan ili Njemačka), pa se SAD u proteklim desetljećima našao suočen s Njemačkom, Ujedinjenim Kraljevstvom, Japanom, Južnom Korejom, Kinom, Vijetnamom, Šri Lankom, Meksikom… Radna mjesta počela su otjecati u druge, jeftinije zemlje, a gotovi proizvodi niže cijene i nerijetko veće kvalitete neometano dotjecati na atraktivno američko tržište, zbog čega se promijenilo raspolaženje koje je u Washingtonu vladalo nakon Drugoga svjetskog rata.

Stoga su sve veći deficiti na osnovi tekućeg računa bi-lance plaćanja 70-ih rezultirali Nixonovim carinama od 10 posto na 90 dana i SAD je skinuo dolar sa zlata – objašnjava Kristijan Kotarski sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

I u 80-ima se nastavlja praksa zaštite konkurencijom načete domaće proizvodnje VER-ovima (engl. voluntary export restriction, dobrovoljno pristajanje države izvoznice na smanjenje obujma izvoza u neku zemlju) kojom je SAD lomio ruke Japancima i tražio od njih da sami ograniče količinu automobila koje izvoze u SAD. Jednako tako, podsjeća Kotarski, Reagan je natjerao Japan i Njemačku da revalviraju svoje valute u sklopu Plaza Accorda. Dojam da je protekcionizam stvar prošlosti uvelike se duguje američkoj politici 90-ih i jačanju opsega Svjetske trgovinske organizacije u posljednjih 20-ak godina, što je otežalo jednostrano uvođenje protekcionističkih mjera. Tih godina ‘SAD se nosio s trgovinskim deficitom malo konstruktivnije i zagovarao liberalizaciju svjetske trgovine na područjima na kojima ima komparativnu prednost, npr. u farmaciji, IT-u,’ kaže Kotarski.

Među prvim oblicima organiziranog protekcionizma obično se navode merkantilizam, ekonomska politika koja naglašava izvoz dobara, smanjenje uvoza, samo-dovoljnost nacionalne ekonomije i gomilanje zlata (više nusproizvod nego cilj), pa utoliko pomalo zabavlja današnje njemačko branjenje slobodne trgovine. Trenutačni ekonomski model te zemlje uvelike je malo modernija verzija toga koncepta koji je bio popularan od 16. do 19. stoljeća u Europi, s Njemačkom kao jednim od glavnih primjera. Britansko Carstvo također se protekcionistički ponašalo, obično dopuštajući više ili manje slobodno protjecanje dobara i usluga unutar Carstva, ali ne baš i izvan njega. Budući da je London, zapravo, dugo mogao što je htio, takve su se mjere s lakoćom donosile svaki put kad je procijenjeno da su potrebne, pa i prema vlastitim teritorijima. Jedan od posljednjih primjera britanske lakoće primjene protekcionističkih mjera, koji je imao velike posljedice na tijek svjetske povijesti, bilo je jednostrano dizanje carina na uvoz proizvoda iz poražene Njemačke 20-ih godina prošlog stoljeća, što je dodatno otežalo stanje u toj zemlji. Malo su uvijenija forma zaštite domaćih proizvodnje i državno sponzorirani monopolni i karteli, kojima obiluju američka i europska povijest. – Protekcionizam velikih sila također je bio vezan uz državne monopole, jedan trust koji je kontrolirao cjelokupnu proizvodnju, njemački Rajnsko-vestfalski sindikat čelika (90 posto proizvodnje čelika), američki Standard Oil (95 posto proizvodnje nafte) itd. – objašnjava Petar Popović s Međunarodnog sveučilišta Libertas. Ni Japan nije bez grijeha kad je riječ o slobodnoj trgovini.

I Amerika ima bogatu povijest protekcionizma usprkos deklarativnom zauzimanju za slobodnu trgovinu. Što više, sami očevi nacije imali posve različite poglede na trgovinu, pa je tako Thomas Jefferson oko sebe okupio pobornike slobodne trgovine, a Alexander Hamilton bio je mnogo oprezniji prema otvorenosti trgovinskih odnosa. – Statistički gledano, SAD je uvijek pribjegavao protekcionizmu u doba ekonomske krize ili rata. Primjerice, dizanje carinskih tarifa zamjetno raste nakon rata s Britanjom 1812., zatim nakon Građanskog rata 1865. i nakon Velike depresije 1929. – kaže Popović. Uz manje stanke SAD je realno primjenjivao protekcionističke mjere od 1816. do Drugoga svjetskog rata. Kao jednu od najpoznatijih epizoda u povijesti američkog protekcionizma Kotarski navodi ‘razdoblje nakon Smooth-Hawley Acta, izglašanoga 1930.,’ kad je SAD pokušao zaštititi svoje poljoprivrednike, po čemu je jedna europska zemlja poznata do danas. Prema Popovićevu mišljenju, ‘Francuska je najbolji primjer države koja je od 19. stoljeća do danas u okvirima EU uvijek protekcionističkim mjerama štitila svoju poljoprivredu.’

Po-malo paradoksno, Amerika je upravo u želji da izbjegne trgovinske i valutne ratove velik dio ovlasti u vođenju trgovinske politike oduzela ratobornom Kongresu i dala ih predsjedniku, što je bio dvosjekli mač, to Trumpov primjer zorno ilustrira. Primjerice, ’1974. prihvaćen je Trade Promotion Authority Act koji je predsjedničkoj administraciji omogućio da Kongresu samo dostavi na izglasavanje prijedlog trgovinskog sporazuma, bez mogućnosti modifikacije’, ističe Kotarski i nastavlja da je, ‘osim toga, taj zakon omogućio je predsjedniku da unilateralno nameće carine zemljama koje se bave nepoštenom trgovinskom praksom.’ Naravno, stvar funkcionira i obrnuto, pa se tako administracije sklene rješavanju problema konkurentnosti zaštitnim mjerama obilno koriste tim ovlastima kako bi modelirale trgovinske odnose u korist domaćih proizvodnje. Tako, upozorava Kotarski, ‘koncentracija moći u njegovim rukama predsjedniku omogućava da izvršnom urednom uvede carine od 15 posto na 150 dana, što može biti opozvano jedino dvotrećinskom većinom u oba doma Kongresa.’

Ni prethodna administracija, ona Baracka Obame, usprkos opredijeljenosti za slobodnu trgovinu nije bez mrlje kad je riječ o protekcionističkom ponašanju, imajući na umu FED-ovu politiku devalviranja dolara, što je povećalo konkurentnost američkog izvoza.

Iako se o protekcionizmu kao smišljenoj politici zaštite cijelih gospodarskih sektora na štetu uvoza u načelu govori tek s početkom trgovčkog kapitalizma, tijekom povijesti bilo je primjera protekcionističkih mjera šireg i užeg opsega. Tako postoje zapisi prema kojima je u Rimskom Carstvu otprilike u 2. stoljeću prije Krista bilo zabranjeno kultivirati vinovu lozu i masline iz Alpa kako bi se zaštitila cijena tih proizvoda unutar Carstva. Drugi je, malo razrađeniji i moderniji primjer Kina u kojoj su od 10. do 13. stoljeća postojale protekcionističke mjere u obliku rigorozne kontrole pomorske trgovine monopolizacijom izvoza, ograničenjem trgovine na samo nekoliko luka, carinom na uvoz i reguliranjem kupovanja kineskih dobara.

Primjena barem nekog oblika zaštitnih mjera gotovo je neizbježna u početnim fazama industrijalizacije većih zemalja, smatraju mnogi ekonomski stručnjaci, ali do sadašnje iskustvo sugerira da sve moćne države redovito primjenjuju protekcionizam kad im to odgovara i kad procjene da mogu. – Povijest je pokazala da su velike sile uvijek pribjegavale protekcionizmu u krizi ili ratu, a promicale slobodnu trgovinu u vrijeme mira – smatra Popović. Vjerojatno je najsvežiji primjer Kina koja zvjezdani uspon u vrh svjetske ekonomije temelji na protekcionističkom ponašanju i strogom kontroli pristupa svom tržištu. Drugo je ključno obilježje protekcionizma da je riječ o igrački koju si mogu priuštiti samo veliki igrači, mali teško mogu uopće o tome razmišljati, a kamoli uspješno primijeniti. Ni veliki ne mogu dugoročno temeljiti svoju ekonomiju na takvom pogledu na trgovinu, ali kratkoročni učinci mogu biti pozitivni, s time da mnogo ovisi o širem kontekstu (koje mjere, prema kome su usmjereni, koliko su očite, kolika je snaga pojedinih ekonomija, koliko su opravdane itd.).

I Popović i Kotarski se, komentirajući sadašnji razvoj događaja, slažu da američko sukobljavanje s izvoznim silama poput Njemačke, Japana i Kine ne može donijeti ništa dobro Americi. – Dizanje tarifa na uvoz proizvoda iz Kine ne mora nužno oslabiti Kinu, nego će njezinu proizvodnju preusmjeriti drugamo. Tu nije riječ samo o nizu slobodnotrgovinskih ugovora koje Kina ima s pacifičkim zemljama nego i uskoro s Europom u sklopu trgovinskog projekta u nastajanju, ‘Jedan pojas – jedna cesta’. U tom slučaju štetu će pretrpjeti samo SAD – zaključuje Popović.

Svijet se podosta promijenio u proteklih nekoliko desetljeća pa bi otvoreno protekcionističko ponašanje SAD-a moglo jače povezati ostale zemlje i trgovinske blokove te ostaviti Ameriku po strani. Svi bi radije poslovali s njom, ali ako ne budu mogli, snaći će se, i to lakše nego ikad prije.