Bila sam istinski šokirana otkrićem: i priprostošću manipulacije i bahatošću koja vjeruje da uistinu može sve. U Hrvatskoj svakako ima mnogo veće korupcije od putnih naloga – ali ova je uvredljiva i upozorava na bolest sustava.
Nekako istodobno u Hrvatskoj otkrivena je afera sa sličnim elementima nostalgije: zloporaba putnih naloga i manipulacija njima vrijedna četvrtdesetak tisuća eura u uredu bivšeg premijera Zorana Milanovića. Slučaj je baš priprost i banalan: na temelju naloga isplaćeno je 307 tisuća kuna trojici premijerovih savjetnika za putovanja u inozemstvo. Već na prvi pogled jasno je da tih putovanja nije bilo. Savjetnici Neven Budak, Slavko Goldstein i Siniša Petrović, na čija imena naloz glase, opovrgavaju da su ikad putovali na Vladin račun i da su ikad uzeli taj novac. A vjerujem da nitko ozbiljan nije ni pomislio da bi ljudi s takvim reno- meom i iskustvom ušli u tako priprostu manipulaciju i prijevaru. Slučaj je u DORH-u i navodno je jednostavan pa ćemo vjerojatno uskoro znati i krivca. Međutim, mene je u toj priči zaprepastio i porazio upravo taj najbanalniji i golim okom vidljiv oblik prijevaru s pomoću fiktivnih putnih naloga za inozemstvo. Jer dnevnice za inozemstvo višestruko su veće. Prilično sam alergična na populistička otkrića korupcije u sustavu objavljivanjem računa za reprezentaciju, brojenjem zalogaja i gutljava vina. Dok istodobno mjerodavne institucije mirno gledaju kako državni službenici i dužnosnici na strateškim položajima odlučivanja – od općine do države – odjednom postaju vlasnici nekretnina vrijednih milijune eura. No varanje na putnim nalozima (za inozemstvo) korupcijska je institucija koja ima svoju priču i povijest.
