Osnove za isključenje

Gospodarski subjekt najprije dostavlja Europsku jedinstvenu dokumentaciju o nabavi (ESPD) na standardnom obrascu, u ponudi ili zahtjevu za sudjelovanje, kao izjavu koja služi kao preliminarni dokaz umjesto potvrda koje izdaju tijela javne vlasti ili treće strane, a kojima se potvrđuje da taj gospodarski subjekt:

1. nije u jednoj od situacija zbog koje se gospodarski subjekt isključuje ili može isključiti (osnove za isključenje)

2. ispunjava tražene kriterije za odabir gospodarskog subjekta

3. ispunjava objektivna pravila i kriterije određene za smanjenje broja sposobnih natjecatelja, ako je primjenjivo.

ESPD-ov je cilj smanjiti administrativno opterećenje gospodarskih subjekata, koje nastaje zbog zahtjeva za izradu velikog broja potvrda i drugih dokumenata povezanih s razlozima za isključenje i kriterijima za odabir gospodarskog subjekta.

Prije donošenja odluke o odabiru naručitelj je u postupku javne nabave velike vrijednosti obvezan, a u postupcima javne nabave male vrijednosti može, od ponuditelja koji je podnio ekonomski najpovoljniju ponudu zatražiti da dostavi ažurirane popratne dokumente. Odluke javnih naručitelja trebale bi se temeljiti na novim, ažuriranim podacima, osobito kad je riječ o osnovama za isključenje, a s obzirom na to da važne promjene mogu doći vrlo brzo, npr. u slučaju financijskih teškoća zbog kojih bi gospodarski subjekt postao neprikladan ili ako su nepodmirene obveze prema osnovi poreza i doprinosa u međuvremenu plaćene.

Stoga ZJN u članku 262. propisuje da naručitelj može u bilo kojem trenutku tijekom postupka javne nabave, ako je to potrebno za pravilno provođenje postupka, provjeriti informacije navedene u ESPD-u:

• kod mjerodavnog tijela za vođenje službene evidencije o tim podacima (npr. kaznena evidencija) u skladu s posebnim propisom i zatražiti izdavanje potvrde o tome

• uvidom u popratne dokumente ili dokaze koje već posjeduje

• izravnim pristupom elektroničkim sredstvima komunikacije nacionalnoj bazi podataka

• zahtijevati od gospodarskog subjekta da dostavi sve ili dio popratnih dokumenata ili dokaza.

Obvezne osnove za isključenje gospodarskog subjekta postoje u slučaju kažnjavanosti gospodarskog subjekta ili osobe koja je član upravnog, upravljačkog ili nadzornog tijela ili ima ovlasti zastupanja, donošenja…

Iako je pravo vrijeme za povratak na burzu bilo 2009., još nije kasno da se višak novca uloži u dionice. Ali, oprez – kad čujete da kumice na placu, blagajnice u dućanu ili frizerke u salonu razgovaraju o dionicama i da je to super, vrijeme je za prodaju i napuštanje tržišta. A to bi se moglo dogoditi i za godinu dana.

K upiti ili ne kupiti, to je pitanje! Redoviti huškači reči će: ‘Da, da, obvezno, sada je pravo vrijeme za kupnju dionica, zaradit ćeš dvostruko, trostruko.’ I možda bi imali pravo, ali kupnja dionica nije igra. Uostalom, toga su bolno svjesni svi oni koji su 2008./2009. izgubili veliki dio svog novca (ako ne i sav) jer su se pomamili za brzom zaradom. Samo da podsjetimo, fondovi su u ožujku 2009. imali imovinu od oko osam milijardi kuna, a godinu prije četiri puta veću – čak 33 milijarde. O toliko snažnom padu je bila riječ.

No da ne bismo nikoga navlačili na kupnju, prodaju ili bilo kakvu odluku o ulasku u vrijednosne papire, treba proučiti brojke. Postoje razni signali koji govore u korist većeg angažmana na tržištu kapitala, ali ima i signala za oprez. Promatrajući kretanje dionica na Zagrebačkoj burzi u 2016., lako se vide pozitivni pomaci. Svi indeksi Zagrebačke burze ostvarili su rast. Onaj najpopularniji – CROBEX u 2016. godini zabilježio je porast od 18,1 posto, CROBEX10 17,1 posto, a indeks CROBEXtourist čak 27,9 posto. No, s druge strane, iako je sveukupni promet na Zagrebačkoj burzi porastao (i to za 16,1 posto te je iznosio 3,86 milijardi kuna), onaj redovni, dakle promet koji se tiče isključivo dionica s kojima se ‘normalno’ trgovalo, pao je za 13,4 posto, na 1,9 milijardi kuna. Pogotovo ako se u obzir uzme podatak da se blok promet i više nego udvostručio, nameće se zaključak da su institucionalni investitori, dakle veliki igrači bili malo aktivniji. Svi ti postoci lijepo zvuče, ali mnogima malo govore.

Konkretno, da ste prvoga trgovinskog dana 2016. godine kupili po jednu dionicu svake kompanije koja je u sastavu indeksa CROBEX10 (taj indeks ‘okuplja’ najlikvidnija izdanja na burzi), na to biste potrošili 13.340 kuna. Da ste te dionice odlučili prodati godinu kasnije, dobili biste 15.640 kuna. Dakle, u godini dana zarada od oko 2300 kuna (minus naknada od oko 0,5 posto, ovisno o brokeru). Eto, to je tih 17,1 posto rasta indeksa koji smo spomenuli malo prije. Razgovarali smo s brokerima, investicijskim savjetnicima, starim liscima koji su preživjeli brojne krize na tržištu, pa čak i špekulantima i svi kažu više-manje isto – očekujemo pozitivne predznake u 2017. godini. Sve je to lijepo, divno i krasno, ali svatko će pitati – je li sada vrijeme za ukrcavanje na vlak? Ili smo već zakasnili.

Pravo vrijeme za ulazak na tržište bilo je u 2009. Naravno, to je danas lako reći jer vidimo kako se razvijala situacija. Poenta je da je uvijek dobro vrijeme za ulazak, ali nikada sa svim svojim novcem – kaže nam jedan investicijski savjetnik koji je htio ostati anoniman. Naime, lako je biti general poslije bitke i reči – e, da sam tada uložio, zaradio bih. Pomaknimo vrijeme te ‘bitke’ malo dublje u prošlost i zaustavimo se na početku 2009. godine. Isto sastav dionica indeksa CROBEX10, ista pravila – ukupna cijena tog paketa od 10 dionica bila bi 8570 kuna. Dakle, u razdoblju od osam punih godina – zarada 7050 kuna, odnosno 83 posto. Pristojno. Ali oprez! Samo godinu ranije, prije velikog pada prenapuhanih cijena, taj je paket vrijedio čak 27.000 kuna (ne uključujući dionicu Valamar Riviere jer se u međuvremenu dogodilo spajanje…