Zašto se ne želim izjašnjavati treba li Hrvatska uvesti euro

Svijet ulazi u novo vrijeme protekcionizma, prijete nam svjetski trgovinski i tečajni ratovi kakve svijet nije vidio od 1929. U takvim okolnostima Hrvatska ne može razmišljati o potrebama EU ili o tome što od nas traži monetarna unija.

U dugom roku smo, prema Keynesu, svi mrtvi. Prvu ekonomsku misao o ekonomiji možemo naći u tekstovima prvog profesora političke ekonomije Kautlyje oko 475 godina prije Krista i njegove knjige ‘Arthashastra’, što u prijevodu znači ‘Umijeće stvaranja bogatstva’. Prvu definiciju ekonomije i ekonomista te njihove uloge u društvu možemo naći u Sokrata 401 godinu prije Krista. Ekonomski misao u Hrvatskoj svoje korijene ima u radovima Blaža Lorkovića i njegovim ‘Počelima političke ekonomije’ iz 1889. godine. Pa ipak gotovo nikad nije zaživjela u našem društvu, a primjera je mnogo. Možda je najzvučniji onaj o tečaju kune i prihvaćanju eura, točnije, ulasku u monetarnu uniju. Ni nakon 20 godina nemamo odgovor na pitanje treba li Hrvatska prihvatiti euro ili ne. Što je još gore, nemamo nijedne ozbiljne analize koja bi koliko-toliko pokušala dati odgovor na to pitanje.

No priča o kuni i euru i pristupanju monetarnoj uniji ne počinje s ulaskom u EU već mnogo prije, točnije 30. svibnja 1994. kada je uvedena kuna i paritet DEM prema HRD od 4,444 (gornja granica definirana stabilizacijskim programom iz 1993). Odmah nakon toga tečaj HRD (a kasnije kune) počinje jačati. I tu povijest traži odgovor na možda i najvažnije pitanje u modernoj Hrvatskoj: kojim je modelom utvrđena gornja granica pariteta od fajmoznih 4,444? To je pitanje koje me i tada mučilo kao studenta ekonomije, a koje me muči i danas. Mogu li se dobiti izračuni na uvid da se vidi metodologija i ispravnost utvrđenog pariteta? Zašto je to možda i najvažnije pitanje u novoj Hrvatskoj povijesti? Nakon uvođenja kune uz gornju granicu utvrđenog pariteta kreće sada već povijesna priča o deficitu, zaduživanju i valutnoj klauzuli. Potkraj 1994. tečaj ECU (službena valuta Unije prije uvođenja eura 1999.) iznosio je 6,90, da bi 2001. prema euru iznosio 7,38. U 2002. iznosio je 7,41, da bi 2016. iznosio 7,53. Tečaj kune u 2016. gotovo je na razini iz 1999. Što se u međuvremenu događalo u odnosima inflacije između Hrvatske i Njemačke, odnosno EU? Ako se pogledaju povijesni podaci može se primjetiti da su mjesečne stope inflacije u Hrvatskoj i EU na približno istim razinama uz prosječna odstupanja od 0,5 postotnih jedinica. No u razdoblju 1994. – 2001. stope inflacije u Hrvatskoj bile su daleko veće od onih u Njemačkoj i EU pa ipak u isto vrijeme kuna je zabilježila tek neznatnu deprecijaciju – 3,78 prema DEM u 2001. u odnosu na 3,63 iz 1994.

Nepobitna je činjenica da je precijenjena kuna učinila mnoge štete hrvatskom gospodarstvu (pravo je pitanje kome je koristila) i u vrijeme aprecijacijskih pritiska hrvatsko gospodarstvo prolazilo je kroz vrlo teška razdoblja. Upravo promjena politike HNB-a (repo aukcije uz ostala kretanja u EU) razlog je oporavka hrvatskoga gospodarstva gdje se dopustilo lagano padanje tečaja kune, a ne više poticala njezina aprecijacijska kretanja kako je to bilo naglašeno osobito u razdoblju od 2001. do 2008. Na kraju dolazimo do početne rečenice u ovome tekstu – ako smo u dugom roku svi mrtvi, trebamo li uopće razmišljati o uvođenju eura? Zaključak je naravno da trebamo jer upravo nas je kratkovidnost i nestručnost dovela do gospodarske situacije u kojoj se danas nalazimo. Stabilnost tečaja ključ je stabilnosti hrvatskoga gospodarstva – zvuči kao važna definicija iz neke eminentne knjige iz monetarne ekonomije, a u osnovi riječ je o nečemu što zna svaki građanin ili poduzetnik. U situaciji kredita vezanih uz euro naravno da bi deprecijacijski pritisci na kunu kombinirani s inflacijskim pritiscima i rastom cijene nafte imali izrazito jake negativne efekte na gospodarstvo i standard građana. Znači li to da euro trebamo uvesti po defaultu? Naravno da ne, potrebno je izraditi kvalitetnu znanstvenu i stručnu podlogu za i protiv donošenja odluke o potrebi uvođenja eura.

Svijet ulazi u novo vrijeme protekcionizma, prijete nam svjetski trgovinski i tečajni ratovi kakve svijet nije vidio od 1929. i u takvim okolnostima Hrvatska ne može razmišljati o potrebama EU ili o tome što od nas traži monetarna unija. Vrijeme je da Hrvatska definira svoje gospodarske potrebe i prioritete do 2050. na kriteriju samodostatnosti (ono što treba Hrvatskoj i njezinim građanima, a ne EU ili partnerima) i izradi monetarni i fiskalni sustav u skladu s našim potrebama i tek tada možemo ozbiljno razgovarati o tečajnim i drugim ekonomskim politikama u Hrvatskoj, koje napokon trebaju dobiti onaj svoj nacionalni identitet – a to je opstojnost hrvatskoga gospodarstva ne za četiri nego za 40 godina.