Kompanije koje proizvode robu koja se prodaje u trgovinama i koja ima konkurenciju nisu strateške. Možemo raspravljati o sustavu prijenosa energije, ali Čokolino nije strateški proizvod.
-
Ponovila se priča od prošle godine – zavapili ste za privatizacijom. Opet od Vlade tražite aktivniju ulogu u prodaji svojih udjela. Je li se nešto promijenilo u vašim zahtjevima od tada? Nije se ništa primijenilo. Stvar je u tome da su mirovinski fondovi toliko veliki da investirajući u male udjele u malim kompanijama ne mogu veći dio svoje imovine uložiti u hrvatsko gospodarstvo. Jedna od mogućnosti gdje bi se teoretski mogla uložiti naša imovina u Hrvatskoj kompanije su u dominantnom ili isključivom državnom vlasništvu. No postoji dosta prostora i mogućnosti u privatnom sektoru. Ne mislimo da je samo javni sektor zakazao ne proizvodeći dovoljno investicijskih mogućnosti. Ni privatni sektor nije dovoljno prepoznao potencijal mirovinskih fondova. Ipak, ima pozitivnih primjera.
-
Primjerice? Primjerice, naše partnerstvo s Valamarom u akviziciji Imperijala Rab. To je dvostruko dobar primjer jer je isto- dobro bila riječ o privatizaciji te o suradnji fonda sa strateškim partnerom. Jedan je od pozitivnih primjera, nažalost ne velikih, i Ilirija Biograd. Ima dinamike u privatnom sektoru, ali dojam je da se moglo napraviti više.
-
Jeste li pokretali inicijativu prema privatnom sektoru? Svi znaju koliku imovinu imaju mirovinski fondovi. Pogotovo oni koji upravljaju velikim kompanijama. Mislim da nije dobra pregovaračka pozicija da mi hvatamo ljude za ruku i pitamo ih biste li htjeli od nas uzeti milijardu, dvije kune. Inicijativa mora doći iz privatnog sektora, barem onaj minimum koji kaže da je zainteresiran primiti nas kao dioničare. Jesmo li koga odbili? Nismo ni bili u situaciji da ih odbijemo jer nije bilo razgovora.
-
Je li država spremna odustati od gazdovanja? Imamo primjer HEP-a, gdje se mnogi dižu na noge jer se prodaje obiteljsko srebro. Za državu kao vlasnika ne vrijede druga pravila. Država kao vlasnik ne može očekivati da će primiti nekoga u vlasničku strukturu, a da će sve ostati kako je i bilo.
-
Je li se to dogodilo s Inom i Molom? Ne baš, ta je situacija specifična i ne može se gledati na taj način. Danas su različiti primjeri kompanija kojima država upravlja kao suvlasnik. Recimo, država je veći vlasnik Croatia osiguranja nego što je vlasnik Podravke. Ima veći udio. Nismo imali prilike vidjeti da država predlaže gotovo pola članova Nadzornog odbora u Croatia osiguranju. Za državu vrijede iste premise. Ako želi imati privatni kapital u suvlasništvu, onda se sustav korporativnog upravljanja mora prilagoditi toj činjenici.
-
Što mislite o uvođenju eura u Hrvatskoj? To bi bilo dobro za mirovinske fondove, ali i za državu u cjelini. Za razliku od uvriježenog mišljenja, Hrvatska uopće nije daleko od kriterija iz Maastrichta. Nije neki poseban napor prihvatiti euro.
-
Paralelno s time, opet se spominje deprecijacija kune. To bi moglo malo zakomplikirati stvari. Jedna od dobrih, manje važnih stvari kod uvođenja eura je ta da će takve rasprave biti besmislene.
-
Koje je vaše stajalište u vezi s tim, argumenti postoje? Tečaj je odraz novčanih tokova, a oni su takvi da se u Hrvatsku slijevaju euri. Ne znam kako bi bilo moguće u takvoj situaciji deprecirati valutu. Suprotno uvriježenom mišljenju, slijevaju se euri i imate ih sve više i više. U sustavu ima velikog viška kuna, kamatne stope na kune su nula. Banke ne znaju kamo će s kunama. Ne ulazim u smislenost te ideje, ali ona je neostvariva.
-
Kako najave Vlade o kupnji Ine utječu na vrijednost vašeg udjela u toj kompaniji? S obzirom na potez OMF-ova 2010. kada je bila velika akcija kupnje Inih dionica na burzi i kada ste mnogo uložili. AZ fond je i prije 2010. ulagao u Inine dionice. Te smo godine kupovali dionice jer je to bila dobra investicijska prilika. Okolnosti su bile takve da se moglo kupiti mnogo dionica. I danas je vrijednost Inine dionice na burzi znatno viša od razine na kojoj smo kupovali 2010. Ono što se u međuvremenu dogodilo u Siriji s naftnim poljima nije dobro utjecalo na vrijednost kompanije. I cijena naftne na svjetskim tržištima od tada se prepolovila. To negativno utječu na poslovanje i vrijednost kompanije. To je priroda ulaganja. Svako investiranje temelji se na očekivanoj dobiti, što znači da je rizično jer se ta očekivanja ne moraju ispuniti. Danas je ulaganje u Inu oko 1,5 posto imovine fonda. To ima svoj smisao.
-
U koliko ste kompanija lani uložili, tu su Atlantic Grupa, Liburnija Riviera, Podravka, Valamar…? Prema mom iskustvu u ovome poslu, barem 80 posto investicija koje želite napraviti, ne napravite. To bi značilo da se svaka peta investicija uistinu i dogodi. Samo možete pretpostaviti o koliko smo investicija razgovarali, a koliko smo ih zaključili. Nabrojili ste četiri, matematika bi rekla da smo s još oko 16 pregovarali. I to je ‘prokletstvo’ našeg posla. Ponekad vam je posao reći ne i ne napraviti ništa, a potrošili ste mnogo vremena, truda i novca. To je frustrirajuće, pogotovo za instituciju kojoj se prati svaki korak. Promatrači će reći – što k vragu radite uopće?
-
Ima nekoliko takvih promatrača koji vas jako kritiziraju. Da niste primijetili potencijal turističkog sektora, da zapravo ništa ne radite. AZ fond je vlasnik skoro 20 posto Ilirije, više od 30 posto Imperijala Rab, gotovo deset posto Liburnija Riviera hotela i Arenaturista, imamo dionice Valamara, Maistre, Plave lagune, Turisthotela… U čemu je problem?
