piše KSENIJA PUŠKARIĆ [email protected]

Samo Zagreb te Istra i Primorje odskaču od hrvatskog prosjeka BDP-a po stanovniku. Dubrovnik je u prosjeku, a sve ostale županije ostvaruju znatno niži BDP. Vlada će mijenjati statistička područja, Zakon o regionalnom razvoju, definiciju i potpore za potpomognuta područja, kao i Zakon o otocima, ali teško da može zaustaviti raslojavanje.

Europa u dvije brzine, aktualizirani je koncept za koji se zalaže njemačka kancelarka Angela Merkel. Ne mogu i neće sve europske države biti u isto vrijeme na istoj razini integracije i to je, prema njoj, jedini način da se spasi krizom uzdrmani Stari kontinent. U takvoj bi konstelaciji prednjačile gospodarske okosnice Europe, Njemačka i Francuska i druge gospodarski sposobnije, a Poljska, Mađarska, Bugarska i Rumunjska, a vjerojatno i Hrvatska, premda je nitko zasad ne spominje, izvukle bi deblji kraj. Kakav, još je nejasno, ali sve se glasnije spominju i mogući i poželjni Polxit, Hongrexit, Roumaxit, Bulgexit…

Nije samo Europa podijeljena u koncentrične kružne različitih brzina. Takav problem unutar sebe imaju i druge države, pa i Hrvatska. Grad Zagreb, čiji je BDP čak 77 posto veći od hrvatskog prosjeka, vozi u petoj brzini i dvostruko je bogatiji od ostatka Hrvatske, što je rezultat dugogodišnjeg trenda metropolizacije i monocentričnog razvoja Hrvatske. Iza Zagreba su Primorsko-goranska i Istarska županija, koje pogonjene turizmom i jakom industrijom voze u trećoj brzini, ostatak jadranskih županija i tri sjeverozapadne županije drže korak, ali sa slabijim motorom. Istok Hrvatske s Ličko-senjskom županijom kao da je zapeo u drugoj i gubi. Linija od Siska pa sve istočno do Vukovara najpogodnija je i ratnim razaranjima, a i 25 godina kasnije posljedice se osjećaju.

Već površnim uvidom možemo zaključiti da 75-80 posto Hrvatske stalno zaostaje u razvoju i ostvaruje sve slabiju dinamiku rasta i razvoja – kaže sociolog Vladimir Čavrank s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Hrvatska dugoročno ne bi smjela dopustiti nastavak takvih trendova jer bi to u konačnici dovelo ne samo do gospodarskog pada i nerazvijenosti tih prostora nego bi rezultiralo njihovim demografskim pražnjenjem. U prostoru u kojem nema gospodarske aktivnosti ljudi nemaju mogućnosti za život i nastoje ga što prije napustiti odnosno traže prostore, gradove i države u kojima se nude bolje radne i životne perspektive, objašnjava Čavrank.

Danas već svjedočimo postojanju golemih praznih prostora u Slavoniji, Banovini, na Kordunu, u Lici, dalmatinskom zaleđu, Zagorju… Uvjerili smo se u tom radeci na Poslovnoj sceni Lidera, u Slavonskom Brodu primjerice gotovo da nema ulice u kojoj se ne prodaje kuća. Dugoročne negativne posljedice trendova o kojima ovdje govorimo vrlo se brzo mogu osjetiti ne samo u aspektu gospodarstva.

Kao jedan od glavnih razloga za takav nerazmjer u razvoju Hrvatske, eurozastupnica Marijana Petir navodi depopulaciju ruralnih prostora Hrvatske, koja je kod nas prisutna već desetljećima, a posebno se osjetila nakon Domovinskog rata kada je izostao povratak stanovništva u ratom stradala područja te tijekom posljednjih godina kada se stanovništvo iseljava u razvijenije zemlje EU.

Razlozi zbog kojih ljudi nakon Domovinskog rata napuštaju svoje domove uglavnom su ekonomske prirode, propast velikih poduzeća i neuspjela privatizacija, gubitak brojnih radnih mjesta, a kasnije ekonomska kriza. Osim toga, Hrvatska cijelo vrijeme ima pogrešan pristup poljoprivrednoj politici koja nije osigurala potrebne investicije u obiteljska poljoprivredna gospodarstva i dostatne prihode našim poljoprivrednicima kao što nije osigurala sve potrebne uvjete kako bi se ravnopravno nosili s konkurencijom na zajedničkom europskom tržištu – objasnila je Petir. Točno je da su neke županije, nažalost, nepravedno zanemarene i to je nešto što čim prije treba ispraviti, priznaju u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU.

Potrebne su mjere koje će pridonijeti ravnomjernom razvoju svih regija, kojima će se stvoriti uvjeti za jačanje konkurentnosti i gospodarstva tih županija te im se omogućiti ravnopravna borba na tržištu. Najveći potencijal prema ostvarenju tog cilja nalazi se u sredstvima iz fondova EU – navode u Ministarstvu. Vlada zato, potvrđeno je Lideru, radi na spletu zakona koji bi trebali omogućiti ravnomjeran regionalni razvoj i ublažavanje razlika. Mijenjat će se statistička područja, ali i Zakon o regionalnom razvoju, definicija i potpore za potpomognuta područja, kao i Zakon o otocima.

Svaka država trebala bi voditi i regionalnu politiku koja je usmjerena na sve regije, gradove i općine s ciljem poticanja njihova gospodarskog razvoja i rasta te poboljšanja kvalitete života ljudi, kaže Dubravka Jurlina Alibegović, ravnateljica Ekonomskog instituta i bivša ministrica uprave. Dobro osmišljenim mjerama regionalne politike podupiru se slabije razvijena područja u zemlji, a koliko je ta politika u Hrvatskoj dobra dovoljno govori činjenica da od ukupno 428 općina u Hrvatskoj u 36 općina živi manje od 1000 stanovnika, još je 121 općina u kojoj živi između 1000 i 2000 stanovnika.

U Hrvatskoj mnogo općina, pa i gradova, ne može pružiti kvalitetne javne usluge svojim stanovnicima. Više od polovine ukupnog broja općina i gradova troši više od pola proračuna samo na zaposlene i materijalne rashode, što znači da za financiranje razvojnih rashoda preostaje nedovoljno proračunskih sredstava – ističe Jurlina Alibegović i dodaje da bez obzira na postojeća ograničenja, lokalne zajednice trebaju osnažiti vlastitu financijsku neovisnost i samostalnost, odnosno upotrijebiti sve raspoložive mogućnosti financiranja lokalnih poslova te minimizirati ovisnost o pomoćima središnje države.

Mnogo općina i gradova nije uvelo prirez ili ga je uvelo uz minimalnu stopu. Spomenula bih kao primjer i otok Krk gdje Grad Krk i otočne općine već dugi niz godina zajednički pružaju sve lokalne javne usluge, od vrtića do odvoza komunalnog otpada – upozorava Jurlina te dodaje kako se okupljanjem lokalnih jedinica i zajedničkim pružanjem javnih usluga može mnogo napraviti i u područjima koja zaostaju u razvoju. Takva mogućnost postoji i danas, ali se nedovoljno primjenjuje u praksi.

Mogućnosti je mnogo, a vremena za oživljavanje i revitalizaciju nekih krajeva sve je manje. Za Hrvatsku je ovakvo stanje neimanja ozbiljne strategije gospodarskog razvoja, a u sklopu toga i regionalnog razvoja, potpuno neodrživo, s tim da posljedice mogu biti drastične. Europa si može dopustiti amputaciju rubnih, siromašnih država, ali Hrvatska se ne može i ne smije odreći svoga neražijenog istoka ni pod koju cijenu.