-
U ponovnom razvoju Rijeke stvaranjem industrije utemeljene na naprednim tehnološkim rješenjima namijenili ste Sveučilištu ulogu pokretača ekonomskog razvoja. Koja je pozicija Sveučilišta u deindustrijalizaciji nekad industrijski snažnoga grada? – Imamo infrastrukturu koju si privatni sektor ne može priuštiti. On nema dvjesto ili tristo istraživača koji svakodnevno istražuju i upotrebljavaju opremu, a Sveučilište to ima. Tu infrastrukturu treba dodatno razvijati, ali ne samo zato da bi profesori mogli napredovati, nego da istražuju kako bi surađivali sa zajednicom, prije svega s poduzetnicima koji će se koristiti tom infrastrukturom i tim znanjem.
-
Jesu li i koliko lokalni poduzetnici i potencijalni investitori u novu riječku industriju prepoznali nastojanja Sveučilišta u Rijeci da direktno sudjeluje u razvoju gospodarstva? – Jesu, ali trebali bi i više. Više to prepoznaju ljudi iz inozemstva. Dolaze nam sa željom da ovdje pokrenu poslove i da im Sveučilište pruži potporu, tj. da im pripremi radnu snagu i osigura infrastrukturu. Za jače pozicioniranje Sveučilišta trebaju nam partnerstva, koja podrazumijevaju ulaganje ozbiljnog novca. O partnerstvu smo pregovarali s tvrtkom iz Francuske; ono se svodi na šest, sedam milijuna eura, što zasad ne možemo osigurati.
-
Sveučilište raspolaže najsuvremenijom laboratorijskom i informatičkom opremom vrijednom 180 milijuna kuna, financiranom iz fonda Europske unije. Snagom i gabaritima ističe se superračunalo Bura, najjače u regiji, vrijedno 44 milijuna kuna, ali nakon početnog entuzijazma slušamo kritike da nema velikog interesa za upotrebu te opreme. U čemu je problem? – Opremom se koriste naši istraživači i znanstvenici s partnerskih institucija, a loši smo u segmentu nuđenja usluga upotrebe opreme gospodarstvu. To ne znamo raditi, nemamo ljudje koji to znaju raditi, to tek trebamo naučiti. To bi trebali raditi profesionalci, a mi imamo profesore i službenike. Neki su od njih poduzetni, ali marketing, nuđenje i prodaja usluga poslovi su koje treba raditi sofisticirana, visokospecijalizirana struka. Ne mogu sada zaposliti menadžera, nemam ga kamo staviti u sustav koeficijenata državne službe, a za službeničku plaću ovdje nijedan menadžer neće raditi.
-
S obzirom na slab interes privatnog sektora, jeste li razmišljali na drugi način angažirati ljude koji bi osmislili i organizirali aktivnosti kako oprema ne bi stajala neiskorištena? – Na tome radimo i mislimo da ćemo to uspjeti napraviti preko tvrtke Kampus d.o.o. koju smo osnovali sa svrhom da se brine za Kampus. Putem nje izgrađujemo ljude koji bi se bavili komercijalnom upotrebom opreme jer s postojećim radnim mjestima to ne možemo napraviti. Na to smo sad usredotočeni i pokušavamo pokrenuti ciklus uprihođivanja i povećanja broja ljudi i daljnjeg rasta tvrtke. Osigurali smo im novac za godinu dana i očekujemo da nakon tog razdoblja mogu osigurati dovoljno prihoda za svoje plaće i plaće dodatnih ljudi koje će zapošljavati.
-
Sveučilišna tvrtka StepRi znanstveno-tehnološki park d.o.o. inovativnim tvrtkama pruža uslugu smještaja i infrastrukture po povlaštenim cijenama, integriranu s paketom poslovne podrške. Svi su kapaciteti popunjeni, a tvrtka je nakon pet godina postala samoodrživa. Taj očito uspješni poslovni model želite, dakle, dalje primjenjivati? – Upravo za to sada tražimo prostor. Sveučilište se ne treba bojati poduzetnika. Tko god ima inovativnu poduzetničku ideju, znanstveno-tehnološki park mu je na raspolaganju. Ali moramo raditi i na tome da ovdje dovedemo one koji imaju tehnologiju, da zapošljavaju ljudje. To je ono što zovemo dvosmjerni transfer tehnologija. Naši se znanstvenici bave inovacijama, ali malo je njih zainteresirano za to da te inovacije pretvori u proizvod. Za to je potrebno mnogo godina sazrijevanja.
-
Tvrtka StepRi osnovana je kako bi pružala potporu znanstvenicima u tržišnoj primjeni spoznaja i otkrića, u pronalasku partnera u gospodarstvu ili pokretanju vlastitog poduzeća te razvoju proizvoda i usluga. Zašto se znanstvenici teško odlučuju za komercijalne aktivnosti? – Svi naši znanstvenici istrenirani su za rad u znanstvenim istraživanjima koja su sama sebi svrha i koja služe za napredovanje, a cijeli sustav postavljen je tako da ih na to potiče. Sad bi oni odjednom trebali postati poduzetnici koji će razvijati svoju ideju i pretvarati je u proizvod. Ta tranzicija ne ide lako i brzo. Ima poduzetnih ljudi, ali premalo i to se ne može nijednom politikom promijeniti preko noći. Ali bitno je da ljudi znaju da će dobiti podršku ako imaju ideju. Ne možemo samo kopirati model Cambridgea i reći: ‘Sad ćemo natjerati znanstvenike da tako funkcioniraju.’ Zato trebamo razvijati dvostruki model transfera tehnologija. Želimo dovesti jednu tvrtku iz Južne Koreje i osigurati promet novca i intelektualnoga kapitala. Potrebni su nam igrači koji su nam spremni to donijeti i koristiti se našim ljudima za svoj razvoj. U ovoj fazi ne bih smio govoriti ništa konkretno o tom projektu, ali mogu reći da je riječ o farmaceutskoj kompaniji koju želimo dovesti u suradnji s našim lokalnim partnerom JGL-om. Dali bismo im na upotrebu prostor u znanstveno-tehnološkom parku te mogućnost iskorištavanja svih resursa Sveučilišta.
Sveučilište ne može zaposliti menadžere, zato mora osnivati tvrtke za komercijalizaciju
Koliko je još ostalo posla u ostvarenju ideje pretvaranja riječkog sveučilišta u sveučilište treće generacije koje je integrirano s gospodarstvom i lokalnom zajednicom, koje sudjeluje u razvoju poduzetništva i novih industrija. Koliko ste na kraju mandata zadovoljni učinjenim? – Ostalo je još jako mnogo posla, tek smo na početku. Od onog idealnoga, kako bih ga zamislio, mi smo tek na 20 posto. Taj je proces vrlo kompleksan, ozbiljan i važan i ne može se dogoditi bez ozbiljnih i dobro osmišljenih investicija.
Spominjali ste i potrebu za novim načinima financiranja prema europskom modelu ‘full costing’. – ‘Full costing’ podrazumijeva precizno mjerenje svih troškova i maksimalno korištenje resursa za sve investicije. Ekstreman primjer ‘full costing’ načina razmišljanja pitanje je trebaju li Sveučilištu telefoni ako imamo naprednu mrežu, Skype, interni način komunikacije. Kada bismo ukinuli telefone, to bi bila revolucija, to ljudi ne bi mogli shvatiti, a ukidanjem telefona i tih troškova mogli bismo zaposliti petero ljudi koji bi mogli raditi u marketingu, prodaji i plasiranju sveučilišnih servisa.
Sveučilište se pokazalo uspješnim u povlačenju sredstava iz fondova EU. Računate li i ubuduće na taj izvor financiranja? – Naravno, ali mislim da operativni programi kako ih je država postavila nisu prilagođeni konceptu pametne specijalizacije i da dobar dio raspoloživih sredstava iz fondova EU nećemo moći iskoristiti za razvoj novih tehnologija i razvoj Sveučilišta. Sveučilište treće generacije koje se brine o svom financiranju, koje ne gleda samo u državu nego se brine za sebe, bez problema može dobiti financiranje iz Europske investicijske banke, ali naravno da to zahtijeva promjenu modela.
Zagovarate ideju poduzetničkog sveučilišta koje stvara novac, a ne samo troši. Koliko ste se uspjeli približiti ostvarenju te ideje, koliko prihoda Sveučilište ostvaruje u odnosu na sredstva koja dobiva iz državnog proračuna i kako bi u idealnoj projekciji taj omjer trebao izgledati? – Gledamo li čiste brojke koje prikazujemo u konsolidiranim izvješćima, onda 40 posto Sveučilište dobiva od države, a 60 posto iz drugih izvora. Dobar dio toga ‘kolača’ su i sredstva iz fondova EU, pa slika nije realna. Kada fondovi za pet, šest godina počnu presušivati, želimo imati prilagođenu strukturu da ovisnost o državi ostane 35-40 posto, a ostalo da uprihodi samo Sveučilište i prihode preusmjeri u zapošljavanje i infrastrukturna ulaganja.
Na tom je tragu i zamišljeni projekt velikoga znanstveno-tehnološkog parka na prostoru neaktivne rafinerije nafte, u koji bi se Sveučilište upustilo u suradnji s Inom i Gradom Rijekom. Potkraj prošle godine predstavljen je projekt vrijedan oko 200 milijuna eura. Postoji li konkretan partnerski dogovor i model suradnje i koliko se odmaklo u realizaciji? – Dosta se odmaklo. Razrađen je model sporazuma koji se sada testira u ministarstvima. Mislim da bi se u ovoj godini trebalo krenuti u daljnju realizaciju jer je posao koji slijedi velik. Zamišljeni je model formiranje zaklade u koju bi se dao taj prostor koji bi Ina ustupila na 40-50 godina. Ključna je uloga Grada jer ima mnogo komunalnih pitanja, a Sveučilište bi se trebalo brinuti o transferu tehnologija u znanstveno-tehnološkom parku. Modelska je to riješeno i nikakav problem nije donijeti odluku i potpisati je. Najveći problem je stupanj kontaminacije na tom zemljištu. Za dekontaminaciju bi, prema grubim procjenama, trebalo utrošiti 20 milijuna eura. Taj projekt nadilazi kapacitete Rijeke. To bi trebao biti nacionalni, čak europski projekt koji bi mogao poslužiti kao model kako uspješno provoditi tranziciju industrijskih prostora.
Sveučilište aktivno sudjeluje u provedbi projekta ‘Europska prijestolnica kulture (EPK) 2020.’ Hoće li i kako taj projekt pozitivno utjecati na razvoj riječke kreativne i kulturne industrije? – Mislim da hoće i mislim da je potencijal za razvoj takve industrije u Rijeci velik. Znanstveno-tehnološki park bi, među ostalim, trebao otvoriti prostor da se takve industrije mogu pokazati. Sveučilište treba stvaranjem infrastrukture pridonijeti razvoju takvih industrija.
Pogledamo li odnos planiranog ulaganja i očekivane dobiti, mislite li da će se EPK Rijeci isplati ili bi grad mogao doživjeti sudbinu Maribora, koji je zbog EPK gotovo bankrotirao? – Ne čini mi se da bi se takav fijasko mogao dogoditi u Rijeci. Hoćemo li biti dovoljno kreativni da iskoristimo sve potencijale koje nudi taj projekt, to mi je teško reći jer mi u Rijeci znamo se zatvoriti u sebe, ali mislim da se neće dogoditi slučaj Maribora, koji je ostao bez šire potpore.
