Beskorisne svade ekonomista

Iluzorno je očekivati da će se političari u Hrvatskoj promijeniti i primijeniti neki od uobičajenih ekonomskih recepata. Preostaje da ekonomisti u celofan populizma zamotaju potentan ekonomski lijek.

Napraviti ekonomski program koji će politika htjeti primijeniti vrlo je teško. Ali znanstvenici i intelektualci općenito, ako jesu pravi, morali bi biti sposobni i za takve ‘nemoguće misije’.

Ako već gotovo četvrt stoljeća politička kasta zapravo nije u paketu prihvatila savjete ni kejnezijanaca ni fridmanovaca, možda mi iz ekonomije sasvim pogrešno pristupamo problemu. Pokazuje se da političari zažiru od npr. politike slabljenja kune jer je to nepopularno među svim dužnicima koji imaju obveze u eurima. Uključujući državu. S druge strane, nisu spremni ići ni u radikalniju privatizaciju jer ni to nije popularno kod glasača.

Dakle, zadatak ekonomista i onih koji se takvima osjećaju nije da predlože neki paket i da onda očekuju radikalnu promjenu ponašanja političara. To se desetljeće-dva, iskustvo pokazuje, neće dogoditi. Dakle, traži se prijedlog ekonomskog programa koji bi potiči na vlasti bili spremni provesti. Pojednostavljeno, da je populistički izvana, a ekonomski potantan iznutra. Teška misija? Gotovo nemoguća? Da, naravno! Ali intelektualci i znanstvenici pokazuju koliko su sposobni tako što rješavaju najteže intelektualne zadatke, zar ne?

Ako, dakle, stavimo na glavu kapu tipičnoga premijera hrvatske vlade, onda se ekonomski program piše za čovjeka koji ima oskudno ekonomsko znanje. Ako ga uopće ima. Nikad prije nije bio ni ministar, pa, dakle, nema ni iskustvo vođenja u kompliciranome državnom aparatu. Za vratom mu stalno puše oporbu (dobra, na početku mandata i Milanović i Plenković kao premijeri zapravo nisu imali ozbiljniju oporbu). No veću oporbu imaju unutar svoje vladajuće koalicije. Onda na to treba dodati da možda i najopasniju oporbu imaju u vlastitoj stranci. Pa su stalno na obzoru nekakvi izbori, pa stalno treba imati u torbi desetak populističkih mjera koje će Vlada darovati stranci za maksimiranje glasova.

Onda je tu stalan medijski presing po cijelom terenu. Dragi čitatelju, ne branim ovdje političare. Daleko od toga. Ali zamislite da svaki dan u medijima čitate kakav je odnos između šefice financija i šefa proizvodnje u vašoj tvrtki. Tko je što komu rekao na kavi? Tko komu ‘sapuna dasku’?

Prosječna tvrtka jedanput na godinu, ako i tada, dođe pod kritičko povećalo javnosti. Vladin sastav svaki je dan na naslovnicama. Pa onda ministri iščitavaju što je tko komu iz Vlade poručio putem medija.

Tom udaru na ego članova Vlade, međutim, treba pribrojiti i mnogo ozbiljnije pritiska interesnih skupina – od veleposlanika koji stalno pritišću za interese poduzetnika iz svojih zemalja do domaćih interesnih lobija (od kojih neki u pritiscima nisu nimalo bezazljeni). A kao šlag na torti svamu tomu treba dodati da su premijer i ministri vrlo često, a da to ne žele javno priznati, zapravo vojskovođe koji nemaju zapovjednu snagu. Otpori i sabotaze unutar državnog aparata znaju dosezati grandiozne razmjere.

Dakle, o svemu tome treba voditi računa kad se ovdašnjim političarima dijele ekonomski recepti. Vjerojatno bi mnogi od recepata dali dobre rezultate, ali oni su beskorisni ako ne uzimaju u obzir političku stvarnost. Proizvoditi drveno željezo ili rješavati kvadraturu kruga gotovo je nemoguć zadatak. S naglaskom na ‘gotovo’. Rezultat je moguć ako se ekonomski prijedlozi prilagode mozgu i interesima političara (dakle, u timu koji finišira recept moraju biti vršni politolozi, PR-ovci, psiholozi…), ali i ako se nađe neki premijer koji je spreman riskirati i žrtvovati bar mali dio svojega političkog oportunizma.