Novi financijski standardi KAKO NA VRIJEME PREDVIDJETI GUBITKE

Europska unija potkraj prošle godine prihvatila je Međunarodni standard financijskog izvještavanja 9 ‘Financijski instrumenti’. MSFI 9 će poboljšati računovodstveno iskazivanje rezervacija za kreditne gubitke širim rasponom informacija o kreditnom riziku, ali problem će biti kvaliteta podataka.

Odbor za međunarodne računovodstvene standarde (Odbor) objavio je u srpnju 2014. konačnu verziju Međunarodnog standarda financijskog izvještavanja 9 ‘Financijski instrumenti’ (MSFI 9), koji je Europska unija usvojila 22. studenoga 2016. godine. Pojava standarda jednostavna je koliko i kompleksna, a cilj je izbjeći veliki udar na izvještaj o sveobuhvatnoj dobiti, odnosno rezultat poslovanja. Novi način klasificiranja i mjerenja približava nas tržišnoj vrijednosti financijskih instrumenata, a pristup izračunu kreditnih gubitaka, kao pokušaj predviđanja gubitaka umjesto njihova identificiranja tek u trenutku njihova nastajanja, glavni su cilj i najveća promjena u odnosu na Međunarodni računovodstveni standard 39: ‘Financijski instrumenti: priznavanje i mjerenje’ (MRS 39).

Standard je u području klasifikacije i mjerenja definirao pojam poslovnog modela kao orijentir čitateljima, korisnicima i potencijalnim investitorima, ponajprije kao njegovo prilagođavanje načinu poslovanja. Ako neku imovinu držimo ili planiramo držati dulje ili do dospjeća, korisnicima je dragocjena informacija o visini njezina amortiziranog troška nego o njezinoj fer vrijednosti. Vrijedi i obrnuto, ako imovinu planiramo prodavati, korisnicima će relevantnija biti informacija o fer vrijednosti imovine, odnosno o tome koliko na nekoj imovini mogu zaraditi. Instrumenti će biti klasificirani u sljedeće kategorije: kategoriju amortiziranog troška, kategoriju obračunavanja po fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit ili kategoriju obračunavanja po fer vrijednosti kroz dobit i gubitak. Za pojedine instrumente predviđena je, uz određene uvjete, mogućnost odabira opcije mjerenja: ili po fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit ili po fer vrijednosti kroz dobit i gubitak.

Osim zadovoljavanja kriterija poslovnog modela prema kojem se financijski instrument drži radi naplate, financijski instrument mora proći provjeru ugovorenog tijeka novca, što je još jedan izazov koji je Odbor odlučio staviti pred nas. Drugim riječima, plaćanja po nekom instrumentu moraju se sastojati jedino od plaćanja po osnovi glavnice i kamata na nepodmirenju glavnici (eng. solely payments of principal and interest, SPPI). Budući da će instrumenti iz kategorije zajmova i potraživanja te kategorije imovine koja se drži do dospjeća prema MRS-u 39 u većini slučajeva biti razvrstani u kategoriju instrumenata koji se obračunavaju po amortiziranom trošku, u budućnosti će veći naglasak biti na određivanju cijene zajma s obzirom na to da kamatna stopa mora odražavati ponajprije vrijednost novca kroz vrijeme i kreditni rizik dužnika, a zatim i druge osnovne rizike i troškove kreditiranja u skladu s ‘osnovnim kreditnim poslom’ prema definiciji iz MSFI-ja 9 te provjeri ugovornih klauzula koje bi mogle izazvati pad na testu SPPI, a time i obvezu mjerenja zajmova po fer vrijednosti kroz dobit i gubitak.

Financijski instrumenti koji će se držati radi naplate i prodaje te koji će proći na testu SPPI klasificirat će se u kategoriju fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit. Postojeći portfelj imovine raspoložive za prodaju prema MRS-u 39 uglavnom će biti razvrstan u kategoriju fer vrijednosti kroz ostalu sveobuhvatnu dobit, osim vlasničkih vrijednosnih papira, koji će prema definiciji biti klasificirani u ostale poslovne modele te u skladu s time u kategoriju po fer vrijednosti kroz dobit i gubitak. Izvedenice i vlasnički vrijednosni papiri te vrijednosni papiri koji se drže radi trgovanja tipičan su primjer instrumenata koji će biti klasificirani u preostalu kategoriju, kategoriju fer vrijednosti kroz dobit i gubitak, jer se plaćanja na temelju tih instrumenata ne sastoje jedino od plaćanja po osnovi glavnice i kamate na nepodmirenju glavnici.

Prema odredbama nacionalnih zakona i propisa, financijske institucije svoj portfelj dijele na potpuno nadoknadive plasmane (eng. performing loans) te djelomično ili OČEKIVANI KREDITNI GUBICI moraju odražavati vremensku vrijednost novca te sve realne, dokaze i pouzdane informacije. Njihov iznos ovisi ponajprije o eventualnom većem porastu kreditnog rizika, čije je definiranje jedan od najvećih izazova.

Zahtjevi MSFI-ja 9, s druge strane, umanjenje vrijednosti temelje na modelu očekivanih kreditnih gubitaka koji zamjenjuje trenutačni model nastalih gubitaka iz MRS-a 39. Standard definira očekivane kreditne gubitke kao procjenu kreditnih gubitaka tijekom očekivanog vijeka trajanja financijskog instrumenta. Očekivani kreditni gubici moraju odražavati vremensku vrijednost novca te sve realne, dokazive i pouzdane informacije. Njihov iznos ovisi prije svega o eventualnom značajnom porastu kreditnog rizika, čije je definiranje jedan od najvećih izazova. Pouzdane informacije, s druge strane, uključuju podatke o prošlim događajima, sadašnjim okolnostima i prognozama budućih ekonomskih uvjeta. Uzimajući u obzir kvalitetu podataka i podatke kojima trenutačno raspolažu naše banke, taj se zahtjev standarda doima kao proricanje budućnosti. No s obzirom na stručni kadar, očekuje se visokokvalitetna prognoza budućih ekonomskih uvjeta, koja možda neće potpuno ukloniti rizik, ali će svakako osigurati kvalitetu kojom će se velike promjene u prognozama svesti na minimum.

Standard propisuje iskazivanje očekivanih kreditnih gubitaka u idućih 12 mjeseci, odnosno cijeli vijek instrumenta ovisno o procjeni je li značajno povećan kreditni rizik od datuma inicijalnog priznavanja ili nije, odnosno o stupnju u koji je instrument raspoređen. Točnije, MSFI 9 uvodi alokaciju instrumenata prema stupnjevima. Kod instrumenata razvrstanih u prvi stupanj očekivani kreditni gubici izračunavaju se za razdoblje od 12 mjeseci, odnosno riječ je o dijelu kreditnih gubitaka zbog mogućeg neispunjenja obveze klijenta (eng. default) u određenom razdoblju u odnosu na ukupni vijek instrumenta, a to je idućih 12 mjeseci. Kod instrumenata raspoređenih u drugi ili treći stupanj očekivani kreditni gubici izračunavaju se u cijelom životnom vijeku instrumenta. Razlika između drugog i trećeg stupnja je u osnovi za izračunavanje kamatnih prihoda, pri čemu se kod instrumenata prvog i drugog stupnja kao osnovica primjenjuje bruto knjigovodstvena vrijednost, a kod instrumenata trećeg stupnja neto knjigovodstvena vrijednost, odnosno amortizirani trošak. Postojeća regulativa diktira drukčiji način izračunavanja kamatnih prihoda uz primjenu tzv. suspendiranih kamata, koje standard ne poznaje i koje su predmet rasprave.

Standard navodi kupljenu ili stvorenu financijsku imovinu u manjenu za kreditne gubitke kao posebnu kategoriju financijske imovine, a riječ je o financijskoj imovini kod koje pri prvom obračunavanju već postoji objektivan dokaz o umanjenju njezine vrijednosti kako je ono definirano standardom. Jednostavnije rečeno, riječ je o financijskoj imovini kod koje u trenutku izdavanja znamo da nećemo uspjeti ostvariti sve ugovorene novčane priljeve. Razlog izdavanja imovine te vrste, iako na prvu nalogičan, objašnjava se poslovnim odlukama banaka koje se odnose na upravljanje strateškim klijentima, u kojem se slučaju očekivani kreditni gubici svode na sadašnju vrijednost primjenom efektivne kamatne stope prilagođene kreditnom riziku klijenta.