Marićevi direktori TKO TREBA, A TKO NE SMIJE OSTVARIVATI PROFIT

Ministar državne imovine Goran Marić dobio je velike ovlasti u kadroviranju u državnim tvrtkama, ali morat će ih dijeliti s resornim ministrima.

Nova uredba o izboru uprava u državnim tvrtkama pravo je vrijeme za određivanje prioriteta, odnosno ključnih pokazatelja produktivnosti (KPI-jeva) za svaku tvrtku. A to ne mora uvijek biti maksimiranje profita, nego i utjecaj monopolista na gospodarstvo.

Vlada je prošlog tjedna donijela uredbu kojom je definirala kriterije za odabir uprava u državnim tvrtkama. Čitajući uredbu možemo reći da se ništa bitno novo nije dogodilo, osim možda da je glavnu riječ u kadroviranju (što se može iščitati) dobilo Ministarstvo državne imovine ministra Gorana Marića. Iako će se i dalje direktori državnih tvrtki postavljati gotovo isključivo prema političkoj liniji, možda nije zlogreg da pokušamo utvrditi koji bi trebali biti prioriteti direktora državnih tvrtki, pogotovo onih koje imaju monopolni položaj.

Je li to baš nužno maksimiranje profita, kako je to doslovno shvatio bivši predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Ivan Pavešić, koji je bio stimuliran menadžerskim bonusom. Sudeći prema većini sugovornika, nije, ali upozoravaju da se ne bi smjelo ići ni u drugu krajnost. Formula je jednostavna, i monopolističke, a kamoli ostale državne tvrtke trebale bi poslovati tržišno, odnosno profitabilno, ali s osjećajem za tržišne potrebe tvrtki koje ovise o njima. Politička odluka da plin ne poskupi možda je najbolji primjer za to.

Nedavno je Vlada, da bi izbjegla poskupljenje plina (neki kažu samo odgodila) donijela odluku da u tom lancu opskrbe Plinacro i HEP (koji prodaje plin lokalnim distributerima) snize svoju cijenu usluge transporta, odnosno distribucije, a iako je to još uvijek nepoznanica, čini se da bi i lokalni distributeri mogli ponijeti dio tereta. Kako se moglo čuti, investicije koje te dvije kompanije planiraju time neće biti ugrožene jer Plinacro na računu ima 600 milijuna kuna, a kod HEP-a još uvijek je nepoznanica hoće li uopće moći pokriti troškove nabavke plina od Ine, koja nevoljko pristaje na sniženje cijene. Pretpostavka je da će politika ipak učiniti svoje i eventualno bi Ina mogla dobiti benefite u smislu eksploatacija plina i nafte u Hrvatskoj, ali pitanje je tko će nadoknaditi gubitak lokalnim distributerima.

Neprirodno bi bilo da npr. Plinacro naplaćuje transportne usluge znatno više ili znatno niže od realne cijene koja bi se ostvarila na slobodnom tržištu. Kratkoročno bi od toga mogli imati koristi ili Plinacro (ako je cijena viša od realne) ili potrošači (ako je niža), ali dugoročno neće biti dobro nikome tko se uspava zbog ne-realnih uvjeta – kaže konzultant Željko Perić.

Upravo je ta situacija dobar primjer kako bi se trebalo i kako se ne bi trebalo raditi. Dakle, državne kompanije imaju prostora za sniženje cijene plina i poželjno je u toj situaciji smanjiti njihove marže, ali prebacivati dio tereta na lokalne distributere bez obzira bili u državnom ili privatnom vlasništvu, koji će zbog toga poslovati s gubitkom nije dobro osim za Vlada.

Hrvatske šume trebale bi reorganizirati s više samostalnih uprava radi racionalnog trošenja, usmjeravati novac u biološku obnovu šuma, biti u službi politike razvoja i zapošljavanja u regijama, te osigurati poticajne cijene i uvjete za razvoj finalne proizvodnje.

HEP bi trebao osigurati što sigurniju opskrbu strujom, ulagati u razvoj elektroenergetskog sustava, osigurati poticajne cijene za industriju u manje razvijenim krajevima (ili državne subvencije), te poticati proizvodnju iz obnovljivih izvora energije.

Plinacro i Janaf trebali bi povoljnom cijenom transporta u Hrvatskoj indirektno utjecati na cijene plina i nafti industriji i kućanstvima, nastojati u skladu s mogućnostima ostvariti što više cijene transporta plina i nafti kroz Hrvatsku prema drugim državama, te istražiti kolike su potrebe za plinom na pojedinim područjima i planirati ulaganja.

HŽ Infrastruktura bi trebala maksimirati profit jer se ne može očekivati da će HŽ Cargo i HŽ Putnički promet uskoro poslovati pozitivno, sagraditi i rekonstruirati pruge važne za gospodarstvo, ne štedjeti na obrazovanju kadra da se što bolje pripremi za prijavu za novac iz fondova EU, te za svaki se projekt prijaviti za novac iz fondova EU.

Odašiljači i veze trebali bi razvijati digitalni signal i istražiti mogućnost što jeftinije usluge na regionalnoj i lokalnoj razini radi razvoja lokalnih medija.

Hrvatske vode trebale bi istražiti koliko se može sniziti cijena vodnog doprinosa za gradnju građevina kako bi se potaknulo graditeljstvo, istražiti mogućnost umanjenja naknade za uređenje voda, za upotrebu voda i njihovu zaštitu, pogotovo na siromašnijim područjima, ulagati u obranu od poplava i navodnjavanje te nastojati za svaki projekt dobiti nova iz fondova EU, te ubrzati odlučivanje o izvođaču na projektima gradnje, što se ne čini godinama.

Hrvatska kontrola zračne plovidbe trebala bi nastojati maksimirati dobit jer 90 posto prihoda od naknade za letenje plaćaju strane aviotvrkte, pritom treba paziti koliko će to naštetiti Croatia Airlinesu i aerodromima.

Komunalna poduzeća trebala bi istražiti mogućnost formiranja posebnih nižih cijena za male poduzetnike i siromašnija kućanstva na lokalnoj razini, te ne ulaziti u djelatnosti koje nisu osnovni biznis komunalnog poduzeća (primjerice, u gradnju cesta) jer tako imaju jači tržišni položaj zbog svojega monopolu u osnovnom biznisu.

Istog su razmišljanja i u IDS-u, Naprijed Hrvatskoj i Orahu, a od njega ni drugi ne odstupaju. Tako u HGK ističu da bi prioritet direktora državnih tvrtki od strateške i posebne važnosti trebao biti i očuvanje i učinkovito gospodarenje resursima nad kojima imaju ingerenciju. Zato ni strategije poslovanja javnih i privatnih poduzeća ne mogu biti istovjetne, a državne tvrtke od strateške važnosti morale bi težiti ostvarivanju profita uzimajući u obzir i socijalni aspekt te nacionalni interes. Glavni direktor HUP-a Davor Majetić kaže da poslovanje s profitom državnih tvrtki ne isključuje mogućnost sniženja cijena njihovih usluga kako bi se rasteretile tvrtke i građani koji ovise o njihovoj usluzi ili proizvodu. Pritom to ne znači da moraju poslovati s gubitkom, upravo suprotno.

Dakle, model koji Vlada pokušava uvesti kako bi, očito je, samo odgodila poskupljenje cijene plina, iako s dobrom idejom, ima i velikih nedostataka jer će lokalni distributeri u tom lancu, ostane li ovako, poslovati s gubitkom, a nije isključen ni HEP-ov gubitak. Majetić upozorava na još nešto. Naime, ideja da Plinacro i HEP snose dio tereta kako bi se olakšalo poslovanje industriji te pomoglo građanima nije nova; slična je ideja promovirana ranije kada se postavilo pitanje moraju li Hrvatske šume maksimirati svoj profit. Majetić čak uspoređuje HEP i HŠ i kaže da te dvije tvrtke nisu iste. – Ne možemo na jednak način promatrati tvrtke kao što su Hrvatske šume, koje bi mogle olakšati poslovanje ostalim gospodarskim subjektima koji ovise o njima, i HEP, koji bi svoju dobit mogao kvalitetno re-investirati – upozorava Majetić.

HEP možda ima prostora za sniženje cijena, ali isto tako mora ulagati u obnovu i gradnju elektroenergetskog sustava, a HŠ je u tom smislu ipak u boljoj poziciji. Doduše, tako ne misle u HŠ-u jer kažu da su njihove cijene niže od onih u svim zemljama u okružju za 30 posto, a za neke sortimente i do 70 posto te stimuliraju proizvodnju s dodanom vrijednošću nižim cijenama za drvoprerađivače. U tom smislu, poručuju, više nema prostora za sniženje cijena. No direktor Drvnoga klastera Marijan Kavran ističe da je od 2012. HŠ radijalno promijenio politiku povećanjem cijena sirovine za 12 posto, čime je drvenoj industriji, kaže, godišnje povećan trošak za 180 milijuna kuna. Smatra da prilagođavanjem HŠ-a drvoprerađivačkoj industriji i njegovom potporom lokalnih sredina sadašnji izvoz od 1,3 milijarde eura može porasti za čak 30 posto.

Zanimljivo je da ekonomski analitičar Damir Novotny smatra da HŠ ne može biti monopolist, ako ćemo pristupiti razumski, nego da to delikatno pitanje trebamo riješiti na način da se ta tvrtka podijeli. Dio bi upravljao šumama kao prirodnim bogatstvom, a eksploataciju bi trebalo dati u koncesije. Ta za mnoge pomalo heretička ideja teško je za sada provediva, ali nije isključeno da jednog dana bude prihvatljiva. No da u državnim tvrtkama misle da nema mnogo prostora za izaći ususret realnom sektoru pokazuje i stajalište HŽ Infrastrukture. – Cijene naših usluga već su smanjene u odnosu na razdoblje od prije nekoliko godina, i to više od 50 posto, upravo iz razloga koje i sami navodite te s ciljem zaustavljanja višegodišnjeg trenda pada količine željezničkog prometa, u čemu se napokon i uspjelo – poručuju.

Ipak, zanimljivo je mišljenje jednog sugovornika koji nije želio da mu se spominje ime, a to je da bi HŽ Infrastruktura zapravo trebala povećati cijene. Naime, kaže da je HŽ Cargo ‘izgubljen slučaj’, a loše posluje i HŽ Putnički prijevoz. Prema njemu, te bi tvrtke trebalo što prije prodati jer ionako svi plaćamo njihove gubitke, a onda povećati cijene upotrebe željeznice. To je ideja na dulji rok, kaže, jer pitanje je hoće li ijedna vlada imati hrabrosti povući tako radikalan potez. Slično bismo mogli zaključiti i za Hrvatsku kontrolu zračnog prometa, koja doduše nije u gubicima, ali 90 posto prihoda ostvaruje preletima preko Hrvatske, s tim što bi trebalo paziti da se ne našteti Croatia Airlinesu i aerodromima.

Esad Čolaković iz CROMA-e kaže da bi dio poduzeća i ustanova trebalo restrukturirati tako da postanu po-luge privatno-javnog partnerstva. – Primjerice, oko HŠ-a bi se mogao formirati izvozno orijentirani klastar drvoprerađivačke industrije, a strateški cilj za drugi dio takvih poduzeća mogao bi biti da im se postupno ukinu državne subvencije, a neka bi valjalo organizacijski, kadrovski i financijski restrukturirati i prodati čim prije – kaže Čolaković. Kavran naglašava jednu dobru stvar – problem je u kadroviranju tih tvrtki, iako, primjerice ekonomski analitičar Zdeslav Šantić upozorava da je vlasnik taj koji daje smjer tvrtkama. No u njima su zapravo, nastavlja Kavran, slabe strukture upravljanja i nadziranja jer se tim relativno stručnim područjem bave redovito podkapacitirani činovnici ili političari bez iskustva koji iznenada raspodjelom vlasti dođu u poziciju upravljanja nacionalnim resursima. Kavran veli da poslovanje državnih tvrtki ne mora nužno biti povezano s korupcijom, iako ima i takvih slučajeva, nego je jednostavno riječ o smanjenom kapacitetu upravljanja tako složenim resursom i nesnaženju pred velikim organizacijskim izazovima.

Headhunter Zlatan Modrić, direktor Kompozita, veli da na javne natječaje sigurno neće reagirati jako vodeći menadžeri i profesionalci. – Oni pažljivo čuvaju svoju profesionalnu reputaciju, koja im je osnovni alat i kapital u poslovnom svijetu i karijeri. Iznimka je okolnost kad su u podlozi ‘javnog natječaja’ nejavi dogovor i obećanje. Angažman diskretnog i kompetentnog headhuntera također je način za pronalaženje vrijednog menadžera. Ali! ozbiljni hedhunteri suzdržavaju se od angažmana za javne kompanije jer je njihova reputacija u potencijalnom riziku – kaže Modrić. Dodaje da ponašanje i odluke poslodavaca u javnom sektoru nisu sigurne jer im je politika vlasnik. Vlasnik Tim Kabela Ivan Topčić, ne bez gorčine, kaže da će i ubuduće prioritet direktora državnih tvrtki biti svidjeti se onima koji su ih postavili. Željko Perić dodaje da bi se trebali definirati ciljevi i postavljati planovi, pa bi bilo mnogo lakše pratiti i ocjenjivati uspješnost rukovodstva, ali i ostvariti kontinuitet poslovanja takvih društava, bez obzira na promjene na političkoj sceni. Generalno gledajući, prioritet državnih tvrtki trebao bi biti njihov razvoj na način da svojim djelovanjem bar ne štete domaćoj industriji, ako je već ne potiču.