Tri najlošija sektora u Hrvatskoj

Hrvatske tvrtke preživjele su krizu, ali s 5% manje kapitala i s 15% više dugova. Istražili smo kolika je razlika u bilancama hrvatskih tvrtki na početku i na kraju recesije. Možemo zaključiti da je prosječna tvrtka, ‘Hrvatska d.o.o.’ preživjela, ali platila je velik ceh. Ostala je i bez dovoljno novca za investiranje i bez uvjeta da podigne novi kredit. Posebno je dramatično kriza pogodila građevinare i trgovce automobilima, a relativno su dobro prošli turistički i IT sektor.

Kako je poslovala ‘Hrvatska d.o.o.’ Mnogi poduzetnici u Hrvatskoj prepoznat će te brojke i mogu se poistovjetiti s njima. A kako i ne bi kada su spomenuti podaci bilanca ‘Hrvatske d.o.o.’. Naime, u suradnji s tvrtkom Konter za poslovno savjetovanje i ekonomske usluge, izradili smo bilancu svih kompanija. Analizirali smo bilančne stavke s kraja 2008. godine i promatrali što se sve događalo do kraja 2015. Iz šume podataka izvukli smo najvažnije, one koji ukazuju na trenutačno stanje tvrtki i koji će pokazati sposobnosti i mogućnosti u broju zaposlenih pao vam je 8,1 posto, dugoročne obveze prema bankama od 2008. godine do kraja 2015. povećale su se 13,3 posto, a istodobno su kratkoročne prema istim institucijama porasle 16,3 posto. U tih sedam godina kapital i rezerve smanjili su se pet posto, što nije bezazlen podatak. No u tom dijelu statistike važno je napomenuti da su vam kapital i rezerve padali sve do kraja 2012. (ukupno 15 posto), ali od tada se polako penju i na kraju 2015. bili su 12 posto viši nego tri godine prije. Prihodi od prodaje u sedmogodišnjem su se razdoblju snizili za osam posto, a poslovni rashodi povećali su se za oko 8,5 posto. Smanjili ste broj zaposlenih za otprilike isto koliko su se smanjili poslovni prihodi. Neto plaća vaših zaposlenika malo se povećala, a kada se sve zbroji i oduzme, recesiju ste zaključili s neto dobiti koja se možda malo povećala u odnosu na prije krize.

Unutar cijele šume podataka, izdvojili smo tri sektora koja su u recesiji ostvarila najbolje rezultate, ali i tri najlošija. Oni s najboljim rezultatom su (prema NKD-u) hoteli i drugi smještaj, ugostiteljstvo i catering te računalo, a padajući visokogradnja i niskogradnja te trgovina motornim vozilima i motorima. Nismo obrađivali veleprodaju i maloprodaju. Unutar tih djelatnosti, kada se ne gledaju konsolidirani izvještaji grupacija, veliki su promet između povezanih poduzeća koji stvaraju krivu sliku.

U takvim okolnostima, postavlja se pitanje mogu li poduzetnici i koji od njih uopće dobiti kredit? Kredit se uvijek može dobiti (dobra ne baš uvijek, ali shvaćate što želimo reći), samo je pitanje uvjeta. Banke vole zaloge, hipoteke, imovinu. Kada poduzetniku posuđuju novac, vole u kolateralu imati nešto utrživo, nešto što će u slučaju problema s otplatom moći prodati ili staviti u funkciju i time pokriti plasman. Naravno, bankari kažu da je ‘bazen’ kolateralu u Hrvatskoj već iscrpljen, da su poduzetnici odavno pod hipoteku stavili sve što je vrijedilo. I zato već godinama apeliraju na poduzetnike da prvo moraju kapitalno ojačati (što se na razini cijelog realnog sektora polako i događa, iako ne na pretkrižnim razinama), a tek onda mogu razgovarati o suradnji. Prema analizi HNB-a, kreditna kretanja po sektorima pokazuju da je porast kredita poduzećima bio najizraženiji od 2001. do 2002. i od 2006. do 2007. Prosječna godišnja stopa rasta plasmana poduzećima od 2001. do kraja 2008. iznosila je gotovo 20 posto, ali nakon eskalacije krize dramatično se smanjila, na otprilike dva posto.

Tijekom recesije, stoji u analizi HNB-a, potražnja poduzeća za kreditima bila je prigušena i nezdrava. Točnije, poduzeća su tražila kredite za refinanciranje starih dugova, a ne za investicije, što je vidljivo u njihovim bilancama, a standardi odobravanja kredita bili su poostreni unatoč višu ponude kredita na tržištu. Problem je bio i u tome što su kamate koje su plaćali poduzetnici bile previsoke i ‘pojele’ su raspoloživu dobit. Zato su se investicije smanjile, a posljedično i konkurentnost tvrtki. Mnogi su izgubili mogućnost izlaska na inozemna tržišta. Istodobno, poduzetnici su se zaduživali kod svojih dobavljača, što je pak izazvalo nelikvidnost i sve je stalo – kaže konzultant Nikola Nikšić iz Kontera. Zato su tvrtke, nastavljaju on, krenule u rezanje troškova, što je dovelo do pada: – Novi ciklus zaduživanja poduzeća mora ići putem razvojnih projekata. Kolateralni su istrošeni. Bude li se novi rast opet temeljio na kolateralima, opet ćemo doći u probleme. Novi kolateralni moraju biti projektirani konkurentni i kod nas i u inozemstvu – zaključuje Nikšić.

Možemo zaključiti da je gospodarstvo recesiju preživjelo, ali je platilo veliki ceh. Prosječna tvrtka, ‘Hrvatska d.o.o.’ ostala je i bez dovoljno novca za investiranje i bez uvjeta da podigne novi kredit.