Mi novinari čudnovati smo kljunaš među cehovima. Kljunaši su jedini sisači koji legu jaja, a novinari su jedina vrsta koja jaja – nema. Moram priznati da zavidim liječničkom i odvjetničkom cehu. Često ih kritiziram, ali moram priznati da sjajno zastupaju interese svojih profesija. Koliko su god međusobno konkurenti, nerijetko i s osobnim animozitetom, štitit će svaki napad na bilo kojega pripadnika profesije (pa i kad je riječ o najgrubljam profesionalnim pogreškama) i ustrajno lobirati za svaki propis koji svima donosi zaradu. A mi novinari? Nek susjedu crkne krava! Zabranjuju nam da obavljamo svoj posao na utakmicama i presicama; preostali šutke dalje rade svoj posao. Pa biraju tko će od nas (smjeti) pratiti događaje u kojima su oni glavni protagonisti; preostali šutke izvještavaju i još vode fenomenološke rasprave o (ne)umjesnosti izbora medija. Pa nas onda navlače od nemila do nedraga po tzv. presicama samo zato da bismo prenijeli njihove izjave (umjesto da ih jednostavno pošalju mejlom kad nam već zabranjuju postavljanje pitanja); mi pognutih glava prenosimo mudre riječi. Pa nas izbacuju s ‘presice’ na kojoj su smjeli ostati samo snimatelji. I snimatelji su ostali, izbačeni novinari pognutih su glava izvijestiti, a istog je dana glas protiv te manipulacije dignuo samo Zoran Šprajc na RTL-u. Istina, većina tih gluposti pogađa političke i sportske novinare. U svijetu biznisa sve su rjeđi poduzetnici i menadžeri koji imaju vremena zvati novinare samo zato da bi se slikali. Njih profesionalni kompanijski glasnogovornici ili unajmljene PR agencije uče pristojnom i partnerskom odnosu s medijima. No vratimo se novinarskoj, čudnovatokljunaškoj profesiji, kojoj, baš kao i čudnovatokljunaškoj tom kljunašu, prijeti izumiranje. Da je Martin Niemöller danas živ i da je novinar u Hrvatskoj, njegova bi pjesma išla otprilike ovako: Kada su zabranili izvještavanje portalima, ja sam šutio; jer nisam radio na portalu. Kada su zabranili novinama, ja sam šutio; jer nisam radio u novinama. Kada su zabranili TV novinarima, ja se nisam pobunio; jer nisam bio TV novinar. Kada su zabranili meni, više nije bilo nikog da se pobuni.
EU od Plenkovića traži hitne reforme
HNB-ovi dužnosnici u pet godina bili na više od 550 službenih putovanja. Guverneru, njegovu zamjeniku i šestorici viceguvernera samo je za dnevnicu isplaćena oko 541 tisuća kuna, a ukupan trošak dosegnuo je gotovo pet milijuna kuna. Ti se podaci mogu iščitati na HNB-ovoj web-stranici i javnost se ovih dana zabavlja time koliko je putovao i trošio Vujčić, koliko njegov zamjenik Relja Martić, a koliko koji od viceguvernera. Sve mi se čini da HNB-ov vozni red s najvećim zanimanjem čitaju svi upleteni u Vladinu aferu s dnevnicama.
Možda si misle da bi bili sigurniji u HNB-u, a možda se i ne bi primijetilo. Podsetimo, afera je počela revizijskim nadzorom, eksplozirala uhićenjem Tomislava Sauche, nastavila se njegovim izlaskom iz zatvora, privatnom istragom i otkrivanjem pozadine, zajedničkim nastupom premijera Plenkovića i državnog odvjetnika Cvitana koji su rezultate Sauchine istrage pokušali pripisati sebi te smjenama u Vladi. Tako je administrativna tajnica u Uredu premijera Sandra Zeljko premještena na drugo radno mjesto, a Tereza Matić smijenjena je s mjesta ravnateljice Ureda za opće poslove Sabora i Vlade. Hajde de, to je, valjda, evolucija – od ekspresnog uhićenja do ekspresnog smjenjivanja.
