Dobavljači se najviše boje panike

Prema onome što se doznaje iz Agrokorova tornja, vlasnik i predsjednik Uprave Agrokora bori se kao lav da ne ispusti uzde koncerna iz ruku.

Prema istraživanju koje je agencija Hendal provela za Lider, Agrokor bi za sobom u propast povukao 200 tvrtki, 300 bi ih zapalo u znatne financijske teškoće, a još 2000 njih u malo blaže financijske probleme. I tu ne bi bio kraj domino-efekta. Nema hrvatske tvrtke, poduzetnika i građanina koji na neki način ne bi osjetio posljedice potresa u najvećoj regionalnoj kompaniji.

Neka dignite ruku tko od vas neće na neki način osjetiti posljedice potresa u Agrokoru! Prije nego što dignete ruku, zato što niste ni Agrokorov kupac ni Agrokorov dobavljač, razmislite o tome nije li koji od vaših poslovnih partnera Agrokorov izravni vjerovnik ili barem vjerovnik vjerovnika. Ako je odgovor ‘da’, budite sigurni da će se domino-efektom dio Agrokorovih financijskih problema preliti i na vas. Ako je odgovor ‘ne’, razmislite još jedanput. Jeste li sigurni da vaša poslovna banka nije izložena Agrokoru i njegovim dobavljačima i da dio gubitka na toj osnovi neće preliti u višu cijenu novca za vas? Jeste li sigurni da vaša tajnica neće zatražiti veću plaću jer joj je suprug ostao bez dobro plaćenog posla u nekoj Agrokorovoj tvrtki ili u tvrtki nekog od njegovih dobavljača? Ako i dalje smatrate da se to vas baš nikako ne tiče, onda ne posluje u Hrvatskoj.

Agrokor ima 16 milijardi kuna obveza prema svojim dobavljačima! Ta informacija, izvučena iz financijskih izvješća za prvih devet mjeseci prošle godine, zgrozila je javnost. Iako je riječ o golemu iznosu, milijardu kuna većem nego što Konzum napravi prometa u godini dana, taj podatak zapravo uopće nije (bio) važan za ono što se trenutačno događa u Agrokoru. Agrokor je, naime, 16 milijardi kuna obveza prema dobavljačima imao i na kraju 2015.; štoviše, isto toliko i na kraju 2014. Taj je podatak, međutim, postao vrlo važan u trenutku kada Agrokorovi stvarni problemi nisu u percepciji nego u području financija. No u ovom slučaju, kriva percepcija vrlo brzo postaje realnost pa dobavljači usporavaju isporuke, a kupci prestaju kupovati. Na taj način indicije problema postaju njegovi uzroci. Krizni menadžer treba otići do ureda s lijepim pogledom i zahvaliti se na svemu do sada učinjenom osobama zaduženim za financije. I reći im zbogom. Jer loše upravljanje financijama neposredni je krivac za situaciju u kojoj se našao Agrokor.

Preuzimanje Mercatora je, naravno, najveći teret na strani konsolidiranih obveza, ali s operativne i dugoročne poslovne strane to izgleda nije bio loš potez. Čak ni financijska struktura preuzimanja nije bila loša sama po sebi. Pojednostavnjeno govoreći, konzorcij banaka financirao je holdinšku tvrtku u Nizozemskoj u čijem je sada većinskom vlasništvu Agrokor. Nizozemska tvrtka kredit od 485 milijuna eura mora vratiti do svibnja 2018. ili vjerovnici preuzimaju vlasništvo nad tom tvrtkom. To je taj ‘payment in kind’ (PIK), odnosno naplata u naturi. Takvo financiranje nije opteretilo bilancu grupe Agrokor pa su postojeći kreditori (kupci obveznica) ostali zaštićeni. Na isti način su i kreditori Mercatora ostali zaštićeni imovinom Mercatora.

Problem je nastao potkraj 2016. kada je za otplatu jednoga kredita trebalo uzeti drugi i kada je Agrokor pristao na vezivanje toga kredita uz PIK kredit odnosno na uvjet da se PIK kredit treba isplatiti 90 dana prije roka ili taj novi kredit cijeli dospijeva na naplatu. Na taj su način povezane obveze Agrokor s obvezama nizozemskog holdinškog društva pa je u siječnju na osnovi te činjenice Moody’s utvrdio da je Agrokor zadužen mnogo više nego što je bio do tada te mu je snizio kreditni rejting.

Upravo je to snižavanje rejtinga pokrenulo cijelu lavinu problema. Agrokorove obveznice koje su se do tada prodavale po normalnoj vrijednosti od oko 105% nominale naglo su pale na manje od 65% nominale. Agrokoru su nužna dodatna zaduženja jer u 2017. dospijeva otprilike 3,5 milijardi kuna. Pri tome je još važno naglasiti da su pojedini krediti (obveznice) dobiveni uza skoro 10% fiksne godišnje kamate. Prema inozemnim financijskim krugovima suština problema je u nesposobnosti Agrokor na transparentno poslovanje te nerealna očekivanja od kreditora s obzirom na to da je ipak riječ o kompaniji koja nema investicijskih retinga.

Netransparentno poslovanje se, na primjer, može vidjeti i u godišnjem izvješću za 2015. u kojem se navodi da su ‘dugoročnim ulaganjem stvorene velike nematerijalne vrijednosti u obliku brenda, tržišnih udjela, liste kupaca, marketinškog prostora, veličine tržišta itd. Vrijednost ovih projekta iznosi 1,515.506 tisuća kuna’ te ‘izvršeno je usklađenje stjecanja Poslovnog sistema Mercator d.d. na dan 30. 9. 2015. na taj način da je napokon priznato vrednovanje nematerijalne imovine u iznosu 1,589.899 tisuća kuna.’ Samo na te dvije stavke evidentirano je tri milijarde kuna nematerijalne imovine, za što nema dodatnih objašnjenja. Nije bez važnosti ni to da cijela grupa Agrokor ima istog revizora već ‘sto’ godina i da nije riječ ni o jednoj od četiri najuglednije svjetske revizorske kuće.

Sa stajališta realnoga kriznog menadžera pitanje je koliko se treba inzistirati na transparentnosti ako će to još snažnije narušiti sposobnost dodatnog zaduživanja. Iz tekuće dobiti Agrokor jedva pokriva kamate tako da glavnicu može platiti tek iz budućih dobiti, što znači da su dodatna zaduživanja za otplatu postojećih dugova nužna. Osim novim zaduženjima, novac je moguće osigurati prodajom imovine ili dokapitalizacijom. Čak ni prodaja ‘biser’ iz Koncarna – Jamnice, Leda ili Konzuma ne bi znatno poboljšala situaciju. Vrijednost svake od tih tvrtki procjenjujem na oko pet milijardi kuna, a ukupan dug Agrokor za kredite i obveznice veći je od 20 milijardi kuna te postoji i dug prema dobavljačima od 16 milijardi kuna. Mada taj dug prema dobavljačima ne treba mistificirati, najveći dio još nije dospio. Prema svemu navedenom jedini je način za znatno smanjenje obveza dokapitalizacija pa bi krizni menadžer trebao svoju energiju usmjeriti u tom smjeru.

Problem iz financijske sfere kratkoročno se rješavaju financijskim instrumentima. No dugoročno je mnogo bolje takve probleme rješavati strateškim i operativnim preobražajem. Agrokoru je i jedno i drugo nužno. Cijela grupa sastoji se od šezdesetak tvrtki razbacanih i po regiji, ali i po djelatnostima. Osim poznatih prehrambene industrije i maloprodaje, ima tu i građevine i turizma i informatike i energetike, svega. Strateški bi bilo dobro odlučiti se ili za prehrambenu industriju, koja je u 2015. nosila 11 milijardi kuna prihoda i milijardu dobiti, ili za maloprodaju, koja je u 2015. nosila 43 milijarde kuna prihoda i 1,4 milijarde kuna dobiti. Sve ostalo trebalo bi prodati ili ugasiti. Nakon što se otklene prijetnje likvidnosti i odredi dugoročna strategija, na osnovi toga krizni menadžer mora provesti operativan preobražaj. Sva se energija mora fokusirati na najprofitabilnije proizvode i najprofitabilnija tržišta, ali i na optimizaciju procesa te rad s najproduktivnijim kadrom. To je posao koji najduže traje i nikada nije gotov. No kada tvrtka ispliva iz problema s novcem, kada se postavi strategija i kada se ostvari zadovoljavajuća profitabilnost, tada je vrijeme da se i krizni menadžer povuče.

Straha ima i među Agrokorovim dobavljačima, no u razgovoru s njima stječe se dojam da ih je najviše strah da ne zavlada panika. Nitko od njih ne želi da se dogodi scenarij prema kojem bi se ispraznile Konzumove police, a proizvodnja u Agrokorovim tvrtkama zaustavila zbog nedostatka sirovina i repromaterijala. – Da je idealno, nije. Ali da je generalna panika, također nije! – kaže nam veliki dobavljač više Agrokorovih proizvodnih tvrtki. On je u skupini od 18,4 posto ispitanika koji su u Hendalovoj anketi izjavili kako su posljednjih mjeseci osjetili da je naplata dospjelih potraživanja od Agrokorovih tvrtki teža nego prije, no tvrdi da to nije prvi put i da nije ništa na što se već nije naviknuo. – Nekako uspjevamo izlaziti na kraj s njima. Obično se navlačimo, zaprijetimo neisporukom kad uđe u krizno razdoblje. Svaki dan s njima komuniciramo. Zasad situaciju držimo pod kontrolom. Dio potraživanja pokriven nam je mjenicama, što i nije baš najsigurnije, ali drugi dio imamo pokriven osiguranjem – govori naš sugovornik uz traženje da mu ne navodimo ime. Anonimnost je, inače, bio uvjet za razgovor s doslovno svim sugovornicima iz redova Agrokorovih poslovnih partnera. Anonimna je željela ostati čak i osoba iz uprave jedne od tvrtki koje se svakako ubrajaju u prvih pet Konzumovih dobavljača, a koja nam je rekla: – Nemamo problema s njim. Dosad nam je sve platio u dogovorenim rokovima. Od više smo velikih Agrokorovih dobavljača čuli da si nisu dopustili ‘zaigrati se’, nego da su i do sada svoja potraživanja osiguravali u Hrvatskome kreditnom osiguranju, HBOR-ovoj tvrtki kćeri, pa smo pokušali doznati kolika je u tom smislu opasnost da se ta kuća nade u problemima zbog eventualnih zahtjeva za isplatu osiguranja ako ih Agrokor ne podmiri. Iz HKO-a nam je službeno odgovoreno da ‘možemo potvrditi da Hrvatsko kreditno osiguranje d.d. svojim ugovarateljima osiguranja i/ili osiguranicama osigurava i potraživanja prema pojedinim društvima u Agrokor grupi’, ali da ‘zbog poslovne tajne u skladu sa Zakonom o osiguranju i ostalim pozitivnim propisima nismo u mogućnosti dostaviti podatke o ugovarateljima osiguranja i/ili osiguranicama i iznosima osiguranih potraživanja’. Nas to, međutim, ne sprječava da se zapitamo bi li Hrvatsko kreditno osiguranje doista bilo u stanju isplatiti sva osigurana domaća potraživanja prema pojedinim društvima u Agrokor grupi, a da se pritom znatno ne smanji raspoloživi proračun za osiguranje inozemnih potraživanja. Ako ste stopostotni izvoznik, zbog čega ste pomislili da baš nikako ne možete osjetiti potres u Agrokoru, razmislite sada još jedanput o tome.

Jedan nas sugovornik upozorava i na to da, kad je u pitanju poslovanje s Agrokorom, treba uzeti u obzir niz tvrtki koje formalno nisu dio Agrokor koncerna, ali usko su povezane njim vlasničkim i poslovnim odnosima, kao što su, primjerice, vinkovačka Vinka ili slatinska Marinada. Dobavljači takvih tvrtki u osobito su delikatnom položaju jer je kod njih nelikvidnost gotovo konstanta s obzirom na to da im glavni, a često i jedini kupac – Agrokor – mnogo više plaća kompenzacijama negoli gotovinom. Usput, nismo uspjeli dobiti nijednu potvrdu tvrdnje da je Sberbank, kad je nedavno odobrio novih sto milijuna eura kredita Agrokoru, tražio popis dobavljača kojima prioritetno treba isplatiti potraživanja te da je taj kredit otišao izravno na račune dobavljača. Pitali smo velike Agrokorove dobavljače, ujedno najveće vjerovnike među njima, je li njima što plaćeno. Odgovor je bio niječan. – Nama nije sjela ni kuna! Nemojte me ni pitati u kakvoj smo situaciji zbog toga – rekao nam je menadžer velike prehrambene tvrtke. Ipak, na Konzumovim policama to se ne vidi. Proizvodi su te tvrtke ondje, dominiraju u svojoj kategoriji kao uvijek, otkako postoji Konzum. Unatrag nekoliko mjeseci, doduše, na Konzumovim se policama može primijetiti da tu i tamo nešto nedostaje. Nema, recimo, kečapa jednog dobavljača, no ipak je ondje s cijelim svojim drugim asortimanom. Moguće je da je taj kečap povučen iz prodaje zbog malog obrtaja, ali moguće je i da je njegov dobavljač aktivirao, čini se, češću polugu prisilne naplate nego što se to misli – neisporuku robe dok se ne podmire stari računi.