Kad se nakon nagla buđenja pripadnici domaćeg establišmenta suoče s Putinom i Erdoğanom u svome dvorištu, najprije će pitati: ‘IMT?’, odnosno ‘Ima l’ mene tute?’
Okom probuđena hrvatska javnost ovih dana preko Agrokorove krize otkriva Vladimira Putina u svome dvorištu. Mediji u kojima je do jučer bilo nepodobno i spomenuti nešto poput nacionalnog interesa dramatično upozoravaju na to da bi Sberbankovim preuzimanjem Belja i Vupika zapravo Rusija preuzela Baranju i istočnu Slavoniju. Erdoğanove otvorene prijetnje Europi više ni najliberalniji liberali ne doživljavaju kao pomalo modificiranu telenovelu. A ja malo listam svoje stare kolumne iz Lidera, otprije deset godina, otprije pet godina, otprije tri godine… Gledam koliko sam puta upozoravala na (legitimne) ruske i turske projekte širenja utjecaja u Europi, na Balkanu, pa i u Hrvatskoj, i na to da ih hrvatska državna politika apsolutno ignorira. I pokušavam prisjetiti se svih onih pratećih komentara: ‘Da ne pretjeruješ?’; ‘Ah, te teorije zavjere’… Zato evo malog podsjetnika na ta pretjerivanja.
Nakon Putinova trećeg osvajanja predsjedničkog mandata prije pet godina pisala sam o njegovu vladanju kombinacijom staroga KGB-ovskog modela upravljanja kojim ostvaruje apsolutnu kontrolu, začinjenoga zapadnjačkim marketingom velikog vode kojim pridobiva sve više zapadnjačkih simpatija. Pokušala sam anticipirati njegovu vanjsku politiku: ‘Rusija će nastaviti jačati svoj gospodarski i politički utjecaj u državama bivšega Sovjetskog Saveza. Sa SAD-om će izravno odmjeravati političke snage na Bliskom istoku. Trenutačno u Siriji, u perspektivi u Iranu. EU, osobito države iz neposrednoga ruskog susjedstva ili bivše zone sovjetskog utjecaja, može računati na nastavak ruskih pokušaja da ga što više veže uza se gospodarski, prije svega energetski, i da tako širi i svoj politički utjecaj. Jugoistočna Europa ili zapadni Balkan, ili nekadašnja ‘fifty-fifty’ zona, mogu očekivati (veliko)rusku ambiciju, odnosno da Putin u kontinuitetu jačanja uzme više od ‘fifty’ (…). Srbija i Republika Srpska vješto igraju na rusku kartu; Crna Gora igra na obje, i na rusku i na američku; bošnjačka komponenta u BiH igra na razlike među njima i na treću opciju – potporu islamskih zemalja. A na što igra Hrvatska? Hrvatska već više od desetljeća politički ne igra aktivno. Kao članica NATO-a i uskoro EU hrvatska bi politika trebala imati vrlo jasan okvir za aktivnu političku igru s Rusijom: držati se političkih i vrijednosnih okvira EU i NATO-a, a sve ostalo prilagoditi nacionalnom interesu…’ Koju godinu poslije od visokopozicioniranog sam člana Uprave Agrokora, u vrijeme dok je tvrtka upravo gurala kreditnu udicu ruske državne banke, slušala kako je Sberbank savršen, kako se super provode u Moskvi, kavijar i tako to… Moja napomena da ipak treba malo opreznije s obzirom na ruske političke ambicije izgubila se u kavijaru. A kako i ne bi: veliko rusko otvaranje bilo je dio službene državne politike. Slijedili su ulasci ili pokušaji ulaska u bivše vojne objekte na strateškim mjestima na jadranskoj obali… i tako to.
