Pobjeda centrista na nizozemskim izborima ne znači i konačni poraz krajnje desnice, ali implicira splašnjavanje naleta desnog populizma koji se krčka od ekonomske i migrantske krize. No nizozemska ekonomija nije osjetila snažne efekte krize, što sugerira da nesigurna ekonomska situacija nije nužna podloga za uspjeh radikalnih varijanti. Europska društva očito su suočena s dubljim problemima.
Izbori koje su mnogi okarakterizirali kao predigru za mnogo zanimljivije razračunavanje u travnju u Francuskoj signalizirali su, izgleda, smirivanje političkih strasti. Nizozemski premijer Mark Rutte prema prvim rezultatima osigurao je još jedan mandat na čelu jedne od najbogatijih članica Europske unije, otklonivši strah od velikog uspona desnog populista Geerta Wildersa. Iako je još prije nekoliko tjedana situacija bila prilično neizvjesna prema anketama, zadnja ispitivanja javnog mnijenja prije izlaska na birališta u prošlom srijedu pokazala su promjenu raspoloženja birača u smjeru provjerene političke opcije smještene u centru ideološkog spektra.
Aktualni šef nizozemske vlade sa svojom je strankom desnog centra VVD zadržao ključnu prednost, ali i izgubio čak osam zastupničkih mjesta u odnosu na prošle izbore kada je dobio 41 mandata. S druge strane, Wildersov PVV ojačao je za pet mandata i sada je druga politička snaga u parlamentu, koji ima ukupno 150 mandata. Za vratom desnim populistima puše CDA, kršćansko-demokratska opcija, s 19 mandata, a u prvih pet plasirali su se još liberalni D66, isto s 19, i Zeleni s 14 mandata. Dva posljednja rezultata su, gledano u uobičajenom izbornom kontekstu, mnogo veća iznenađenja. Proeuropskom i liberalnom D66 prognoziralo se tek sedam mjesta u parlamentu, a dobio je čak 19, a zelena ljevica ostvarila je impresivan skok za deset mjesta. Uvjerljivo najveći gubitnik izbora su laburisti, koji su pljusnuli s 38 na devet mandata pretvorivši se preko noći iz jedne od najjačih u minornu političku snagu. Njima je, prema svemu sudeći, presudilo držanje za promašene političke koncepte karakteristično za gotovo sve socijaldemokratske stranke u Europi. Laburisti su bili druga stranka u državi i dio vladajuće koalicije, ali čini se da su na kraju upili sve nezadovoljstvo birača nepopularnim potezima vlade 50-ogodišnjeg Ruttea.
Nesuđeni pijanist, Rutte razloga za zadovoljstvo ima i nema, ovisno o gledištu. Osnovni cilj za centrističke snage bio je zadržati ‘nizozemskog Trumpa’ na marginama političkog odlučivanja, u čemu se i uspjelo. Dosta sičušnu ambiciju povjesničar koji je radio kao menadžer u Unileveru i Calvéu nije pretjerano skrivao, komentiravši da su glasači rekli ne pogrešnoj vrsti populizma. ‘Laknulo mi je, više nego bilo što drugo’, obrisao je znoj s čela jedan član stranke i efektno poentirao smisao izbora. Liberalnoj i progresivnoj Europi gače se tisu kontinuirano od početka krize, ali čini se da je lagano vraćanje na ‘business as usual’ donijelo predah u naletu ksenofobnih, antieuropskih stranaka koje spas vide u hermetičkoj izolaciji države. Realno gledano, osebujni Wilders nije imao prevelikih šansi ni uz pobjedu na izborima jer bez koalicije ne bi mogao vladati, a nitko nije imao želju stupiti u politički brak s njim. No pobjeda bi ipak zakomplicirala stvari na simboličkoj razini jer bi pokazala da radikalna opcija može biti prva, a dala bi i Wildersu potrebno streljivo da pravednički sipa gnjev i tvrdi da mu je oduzeta zaslužena vlast, odnosno izigrana volja nizozemskog naroda. Ovakvo nema previše manevarskog prostora, ali svakako može biti relativno zadovoljan ishodom. ‘Sljedeći put bit ćemo broj 1’, tvitao je nakon objave rezultata, demonstriravši da radikalna varijanta još ima solidnu potporu u društvu. Trend je svakako pozitivan za njega, vladajući VVD je izgubio oko četvrtine mandata, Wildersova stranka dobila otprilike toliko, tako da je Rutteova zlatna medalja slabog sjaja.
S obzirom na nizozemski politički sustav, podtajnik u dva kabineta, zatim vođa parlamentarne grupe VVD-a i napokon predsjednik stranke, Rutte će morati sa staviti koaliciju s nizom stranaka, pogotovo jer ne želi računati na PVV, ali je glavni cilj ostvario i sasvim je izvjesno da Nizozemska neće skrenuti tvrdo udesno. Prvi je mandat, osvojen 2010., Rutte odradio s manjinskom vladom uz prikrivenu potporu upravo Wildersovog PVV-a, međutim, ljubav je kroz godine izgubila na privlačnosti. Prema nekim tumačenjima, turska referendumsko kampanja, u kojoj predsjednik Recep Erdoğan pokušava produbiti i produljiti svoj stisak Turske, došla je ko as na desetku Rutteu. Razmetni turski predsjednik naumio je skupljati glasove dijaspora na licu mjesta, širenjem predizbornih aktivnosti na zemlje europskog sjevera, ali našao je na neočekivano žestok otpor tamošnjih vlasti. Nizozemske i njemačke vlasti hladno su zabranile njegova događanja naroda i potjerale zvijezde tih okupljanja. Uslijedio je rat riječima, a eksternalija za Ruttea bio je neočekivani skok u anketama u zadnjim metrima utrke. Iako s pozicije vanjske politike donekle riskantan potez, odbijenica Erdoğana priskrbila mu je vjerojatno glasove s obje strane političkog spektra. Lijevi Erdoğana ne podnose jer je autoritarni vladar, desni zato što ih je podsjetio koliko Tu raka živi u Nizozemskoj. Bojazan od prvog opipljivog uspjeha desnih radikalaca tako je donekle otklonjena, zasad.
