Njegovo Veličanstvo Gost

Bruna Esih pravo je osvježenje u utrci za zagrebačku gradonačelniku fotelu. U svakom je slučaju dosad najoriginalnija kandidatkinja. Iako navodno nezavisna, odnosno nestranaka (a u stvari eksponent desne struje HDZ-a), politiziranja je od svih imalo ozbiljnijih konkur- renata – i od Bandića i Prgome- ta, kao i od Mrak Taritaš i Šva- ljek. Ostali pričaju o rješavanju komunalnih problema, a Esih i ne skriva da je lokalni problemi ne zanimaju, osim preimeno- vanja Trga maršala Tita. Pa je i njezin nastupni kandidatski intervju u Globusu više politički pamflet protiv Plenkovićeva politike nego program moguće gradonačelnice. Za razliku od uobičajenog razvoja političara od lokalne prema nacionalnoj i eventualno globalnoj sceni, Esih ide obratnim putem. U stvari, zagrebačka epizoda samo je malo skretanje nove zvijezde hrvatske desnice, koja će lokalne izbore iskoristiti za promociju nacionalne platforme koja će kad-tad rezultirati rušenjem Plenkovića ili osnivanjem HDZ-a desnijeg od Plenkovićeva.

Nakon niza bljedunjavih istupa i nespretnih gafova, šef SDP-a Davor Bernardića napokon je napiknuo nešto što bi SDP-u moglo donijeti glasove na lokalnim izborima, a usput je dobrano iživirao konkurente, pogotovu u HDZ-u. Najavio je da će SDP reformirati škole u gradovima u kojima će biti na vlasti, odnosno da će primjenjivati one odredbe zaustavljene Jokićeva reforme koje su u lokalnoj nadležnosti. Dobro, neće moći mijenjati škol- ske programe, ali moći će bolje opremiti škole, informatizirati ih, uvesti više obrazovne standarde, financirati cjelodnevni boravak, uvesti jednosmjerni rad, više izvannastavnih aktivnosti… Efektniji program koji povezuje nacionalnu strategiju stranke s lokalnim mogućnostima nisam još vidio u ovoj kampa- nji. I to mi izgleda kao bolji mamac za birače od preimeno- vanja jednog trga.

Ne zna se što je za političara lošije – ako je svima dozlogrdio dugogodišnjim iskakanjem iz svake paštete ili ako kao novi igrač pokazuje nevjerojatnost. Ovo drugo događa se Ivici Relkoviću, donedavnom savjetniku potpredsjednika Vlade Kovačića. Napominje da ostavku ne daje zbog nedavnog slučaja kad je najavio ostavku svog ministra Kovačića. Tvrdi da je dao ostavku jer želi pisati nezavisni blog o nezavisnim listama pa da ne bude u sukobu interesa… Dakle, nezavisni mo- stovac i nezavisni ideolog Mosta i Bože Petrova preko noći će se emancipirati od Mosta i nezavi- sno pisati o nezavisnim listama. Ma dajte, molim vas!

Tko se kao klinac nije igrao pločicama domina, koje su se mogle upotrijebiti na dva načina – spajanjem onih iste vrijednosti ili uspravnim postavljanjem jedne iza druge pa bi se onda rušenjem jedne srušio cijeli red domina. Od toga je svojedobno nastao i veliki televizijski šou u kojem su se igrači natjecali u ruše- nju milijuna domina jednim udarcem. O mogućnosti takvog domino-efekta pisali smo prošlog tjedna u tekstu o Agrokoru i njegovim dobavljačima. Propast Agrokora značila bi propast i za neke od partnera koji su previše izloženi. S druge strane, zaustavljanje isporuka većih dobavljača urušilo bi cijeli Konzumov lanac, a blokada računa zbog neisplaćenih dugovanja odvela bi taj koncern prema stečaju. Domino-efekt na sve strane. A u sjeni Agrokora, taj je efekt zahvatio Viadukt. Usred debeloga kašnjenja u gradnji mosta za Čiovo tvrtka je nizom nes(p)retnih poteza ostala bez cash-flowa, nije bilo novca za plaće radnicima i podizvođačima, pa su stali i radovi na Slavonici. Usput je predsjednik Uprave Joško Mikulić u javnom istupu razljučio šefove investitora, Hrvatskih cesta, i ministra prometa, pa je tri dana kasnije podnio ostavku. No Mikulićeva ostavka neće sagraditi ni most za Čiovo, niti će platiti podizvođače i radnike niti će pokrenuti radove na Slavonici. Stoga se Viaduktov domino-efekt može i nastaviti. A kad stampedo krene, teško ga je zaustaviti. Kad se aktiviraju potraživanja bankara, dobavljača, države, drugih vjerovala i zapo- slenika, krah je neizbježan. Na domino-efekt posebno su osjetljivi bankari jer nema te banke na svijetu koja bi mogla preživjeti kad bi svi štediše zatražili isplatu kompletog iznosa novca sa svojih računa. Zato smo i mi u Lideru iznimno oprezni kad pišemo o događajima koji bi mogli izazvati rušenje cijele (financijske) kon- strukcije pojedine tvrtke ili niza povezanih tvrtki. Pa i pod cijenu da nam izmakne moguća ekskluziva.

Bez obzira na epilog drame oko Agrokora, nužda bi mogla natjerati domaće proizvođače, među njima i Todorićeve proizvodne perjanice, da se restrukturiraju i počnu više izvoziti. To znači da gotovo cijelu prehrambenu industriju očekuje restrukturiranje. Naime, nitko od domaćih proizvođača neće ubuduće moći računati na dosadašnji plasman i cijene na Konzumovim policama.

Ivica Todorić, čini se, ne planira odustati od Agrokora. Ni upravljački ni vlasnički. Barem ne bez borbe do posljednje kapi krvi. Detalji priče o financijskom tjesnacu u kojemu se našla najveća regionalna tvrtka naviru svakodnevno, no još nema onoga ključnog – dogovora s kreditorima. Na djelu je igra živaca između sadašnjeg vlasnika, nervoznih vjerovnika, još nervoznijih dobavljača i Vlade koja, nemušto kao i obično, pokušava učiniti nešto u slučaju apokaliptičnog scenarija za cjelokupno gospodarstvo. Premda, čini se da ideja o novom zakonu i upletanju države u priču ubrzava pregovore između vlasnika i banaka. Na tržištu kapitala Agrokorove dijone i obveznice i dalje padaju, što odaje psihološku pozadinu aktualnog stanja koje se i dalje može sažeti u jednu riječ – nepovjerenje.

Todorić će se, kažu oni koji ga poznaju, sigurno boriti do kraja da vlasničko-upravljački odnosi ostanu što sličniji dosadašnjima i da ne izgubi kontrolu nad Koncernom. To podrazumijeva nekakav dogovor s vjerovnicima, odnosno bankama, i osiguravanje tekuće likvidnosti. S druge strane, vjerovnici, u ovom slučaju poglavito najveći i naizgled najraspoloženiji kreditori, ruske banke Sberbank i VTB (s tim da ne treba zanemariti ni ostale), bili bi darežljiviji da Todorić napravi malo veće ustupke usmjerenе prema smanjivanju vlasničkog udjela i promjena u najvišem menadžmentu. Dobavljači se pak dijele na one koji su u poziciji da mogu prestati isporučivati robu Agrokorovim tvrtkama.