Primjer kupca koji želi vratiti pokvareni proizvod pokazuje kako ljudi olako kupuju proizvode bez jamstva. No ono nije nužno ako kupac zna svoja prava.
Čuo sam prije nekoliko tjedana priču čovjeka koji je kupio proizvod u trgovini i sad se naganja s tom trgovinom da mu vrati novac jer je proizvod nakon nekoliko mjeseci ‘riknuo’. Što je najčudnije, nije dobio nikakav jamstveni rok za njega, a u trgovini su mu tek naknadno, kad ga je reklamirao, rekli da za takve proizvode ne daju jamstvo. Najprije sam svom sugovorniku, koji nije želio da objavim njegovo ime i naziv trgovine jer se nada da će ona ipak riješiti taj problem, rekao da je i sâm kriv jer nije tražio jamstvo. Riječ je, inače, o proizvodu vrijednome dvije tisuće kuna, prošlo je već godinu dana od kupnje i čini se da trgovina ipak ne namjerava preuzeti proizvod natrag i vratiti mu novac.
Najprije nisam namjeravao kopati po tome, ali poslije me zainteresiralo je sam o reklamaciji proizvoda prije nekoliko godina pisao za Lider. Zato sam malo pretraživao i sva sreća da nisam morao uložiti mnogo truda jer bih inače vjerovatno odustao.
Moj znanac još nije izgubio novac jer u Zakonu o zaštiti potrošača (čl. 43.) piše da se u slučaju materijalnog nedostatka proizvod može vratiti u roku od dvije godine ako je taj nedostatak postojao prije kupnje. Ako pak trgovac ne želi priznati da je proizvod bio pokvaren prije kupnje, angažira se vještak koji će to utvrditi. I tu sad treba paziti jer Zakon kaže da, ako se proizvod reklamira u roku od šest mjeseci od dana kupnje, troškove vještacenja snosi trgovac. Nakon šest mjeseci snosi ih ona strana koja nije imala pravo za ono što je tvrdila. To znači da je moj znanac još u roku, kako sam naveo, da može vratiti proizvod i dobiti novac natrag, ali samo ako se utvrdi da je uzrok kvara postojao prije kupnje. No probio je rok koji se odnosi na plaćanje vještacenja, pa ako vještak utvrdi da je on sâm prouzročio kvar nakon kupnje, platit će i vještacenje. Kako sam napomenuo, znanac je kupio proizvod bez jamstva, ali to ne znači da je sve izgubljeno. Naime, jamstvo je samo dodatni osigurač kupcu da je proizvod ispravan ili da će biti popravljen ako je pokvaren u jamstvenom roku. Država je pak u tom smislu i bez jamstva zaštitila potrošače jer, prema Zakonu o obveznim odnosima (čl. 400.), ‘prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika na kupca’. Dakle, bez obzira na to ima li jamstva.