Rekordno kašnjenje od četiri godine Kasno Maras do HGK i Agrokora stiže

Konglomeratska diverzifikacija kojom se ulazilo u sve moguće i nemoguće djelatnosti nije dala rezultata. Ali osnovnu Todorićevu ideju – širenje trgovačke mreže u regiji – trebalo bi svakako sačuvati.

O kolumna nastaje 5. travnja 2017. Po sljedeće vijesti govore da se tržištem proširila panika i da je počelo blokiranje računa ne samo tvrtkama iz sustava posrnulog Agrokora nego i dobavljačima. Čini se da je sustav vrlo blizu točke nakon koje će biti vrlo teško zaustaviti domino-efekt.

Mediji javljaju da je jutros u 8.15 u Agrokorov toranj ušao Antonio Alvarez III., krizni menadžer. Zaslužit će svaki orden ako u sljedećim danima ujedini, kako je nabrojio, ‘dioničare, zaposlenike, kreditore i dobavljače’. Zaboravio je, ili nije htio spomenuti, još jednoga važnog dionika – državu – koja je, među ostalim, počela blokirati Agrokorove račune. A u Saboru je u hitnom postupku Prijedlog zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja (‘lex Agrokor’).

Kako i piše na naslovnici ovog broja Lidera, ako se u sljedećih deset dana ne postigne dogovor dionika, bit će prekasno za zaustavljanje domino-efekta koji će cijelu Hrvatsku stajati novog pri bližavanju rubu recesije.

Očito je da će najveći dio hrvatskoga gospodarstva platiti cijenu modela kojim je Agrokor, pod vodstvom Ivice Todorića, osobito posljednjih desetak godina, generirao rast Koncerna, ali i njegovih brojnih dobavljača. Sada je važno da se šteta minimizira. A to će, u uvjetima sukobljenih interesa, biti vrlo teško.

Dobro bi došlo nekoliko hladnih, mudrih i dalekovidnih glava u ovoj zemlji. Koje bi razlučile bitno od manje bitnog u stvarnom vremenu. Osim zaustavljanja lančanih blokiranja računa dobavljača dobavljačevih dobavljača i dobavljača dobavljačevih dobavljača… treba vidjeti što unutar Agrokorova sadašnjeg sustava ima potencijal i važnost.

Pokazuje se da konglomeratska diverzifikacija kojom se ulazilo u sve moguće i nemoguće djelatnosti nije dala rezultata. Ali osnovnu Todorićevu ideju – širenje trgovačke mreže u regiji – trebalo bi svakako sačuvati. Barem na neki srednji rok od godinu-dvije to mora ostati mjesto na kojemu bi domaći proizvođači bili malo zaštićeniji na policama nego u stranim trgovačkim lancima. Nekoliko izvoznika ima istu priču: ‘Konzum nam je plaćao u dugim rokovima, ali preko njegovih smo polica mogli na tržišta u Sloveniji, Srbiji i BiH.’ Kroz druge kanale načelno su mogli, ali u praksi su im vrata bila zatvorena.

Jednako je tako s domaćim tržištem. I tu je potrebno osigurati domaćim tvrtkama koje su bile oslonjene na Agrokorov sustav da u razumnom roku prilagode svoje strategije i taktike novim okolnostima.

Stižu informacije da pojedini strani lanci koriste slom Konzuma da hrvatskim dobavljačima preko noći spuste cijene i za 15-ak posto. Kad se ovi pobune, odgovor je: ‘Eno vam Konzuma!’ Genijalni su komentari u stilu da sve treba prepustiti nevidljivoj ruci tržišta jer će proizvođači, ako su konkurentni, naći drugi prodajni kanal. Da su mogli, našli bi ga odavno. I što sada? Treba li zaista pustiti da nastupi opet val stečajeva i bankrota ili smo se u zajednicu udružili da bi se lakše podnijele nevolje?

Nažalost, pokazuje se da većina najvažnijih stakeholdera dramatično kasni u odlukama. Todorić je Alvareza III. trebao dovesti početkom godine. Prije negoli se Moody’s oglasio smanjenjem retinga. Ili u roku od tjedan dana. Vlada pak ni danas nema cjelovit sustav kako spojiti tržišne aktivnosti i državne intervencije. Svi se sada pjene oko ‘lex Agrokora’, a privremeni upravitelj, kad bi uime države ušao u to ranj na Draženovu trgu, sutradan bi morao od države tražiti izmjenu još desetak zakona i pravilnika. Naprimjer, mogućnost da i Porezna uprava povuče svoju blokadu zbog neuplaćenoga PDV-a.

Bez obzira na to hoće li biti nekontroliranoga, ili bar donekle kontroliranoga, raspletu situacije s Agrokorom, poslovni život na nekoj će se razini, uz više ili manje žrtava, nastaviti i poslije toga. I tada će se opet postaviti pitanje: treba li sve prepustiti nevidljivoj ruci tržišta ili bi se trebalo ugledati na uspješnije zemlje koje u konstruktivnom dijalogu s liderima poslovne zajednice promišljaju zajedničku budućnost? Prije Agrokorova posrnuća potencijal rasta hrvatskog BDP-a bio je na jednih jedan posto na godinu. Ako više ne bude ovog izvaninstitucionalnoga generatora rasta koji je počivao na preskupom zaduživanju i dugim rokovima plaćanja kod kuće, a zamjene nema, opet smo na nuli.

Nezgodno je kad čovjeku pobjegne tramvaj pred nosom, još je gore kad zbriše autobus za Split, a prava je nesreća kad se zakasni na avion za Dohu gdje čeka bogati poslovni partner. Ali kako onda kategorizirati kašnjenje od – četiri godine? A kašnjenje u fazi od cijelog mandata ovih dana proživljava saborski zastupnik Gordan Maras. Nedavno je uputio u zakonsku proceduru SDP-ov Prijedlog zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori koji predviđa da članstvo u HGK bude dobrovoljno. Istini za volju, zalagao se za to kad je bio ministar poduzetništva i obrta u Milanovićevom vladi. No Maras i SDP mantru o dobrovoljnom članstvu nisu uspjeli ozakoniti kad su bili na vlasti, i još je u toj eri za šefa HGK izabran HDZ-ovac Luka Burilović, i to u konkurenciji s Damirom Kuštrakom. A Kuštrak je bio zamjenik Račanovog ministra financija Crkvenca, tada je bio član Uprave Agrokora, a danas sjedi u Nadzornom odboru te tvrtke s naslovnicom.

Ima još. Maras je bar četiri godine zakasnio i u Agrokor. Danas s pravom traži istražno povjerenstvo o toj kompaniji, s pravom prigovara lex Agrokoru i s pravom kuka nad sudbinom dobavljača. – Ako se taj zakon donese, najveću će cijenu platiti radnici i mali dobavljači. Nikto od malih dobavljača neće moći na normalan način doći do svog novca. Oni koji su napravili problem imaju opciju da ga još više zakompliciraju i naprave još većim – zbiri ovih dana Maras. I opet kasni. Sjećam se da je snimao ministarske samopromocijske radijske spotove, ali se ne sjećam da je kao resorni ministar poduzetnika i obrtnika makar digao glas za male dobavljače, a protiv Agrokorove prakse. Imao je gotovo 16 milijardi razloga (u kunama) da to učini najkasnije 2015., kad je Agrokor u financijskom izvještaju objavio da su njegove obveze u 2014. nadmašile prihode, što je moglo značiti da su i dotadašnji najdulji rokovi plaćanja postali još dulji. Samo se nadam da Maras ne posuđuje knjige iz knjižnice. Sigurno bi morao plaćati rekordne zakasnine.