Izabranik novog sustava

Agrokor je (bio) paradigma hrvatske tranzicijske simbioze u kojoj je uistinu teško razabrati koliko je država upravljala Agrokorom, a koliko Ivica Todorić državom.

Tako je jedan od glavnih izabranika novoga gospodarskog sustava u nastajanju postao Ivica Todorić. Bio je točno po mjeri novog doba: obiteljskim nasljedom oca Ante pripadao je Partiji, ali njezinu hrvatskom krilu s disidentskim primjesama, a postojećom obiteljskom orijentacijom biznisa. Bio je u najboljim godinama da postane dio novog gospodarske elite, imao je dovoljno poduzetničkog duha i ambicije da u punoj mjeri iskoristi tu novu priliku, a s druge je strane opet bio dovoljno tradicionalan, ozbiljan i novoj državi odnosno svakoj novoj vlasti dovoljno odan da ga je svaka vlast željela kao svoga državnog poduzetnika. Ta dogovorna zajednica Ivice Todorića i države bila je izvanbračna jer formalno država, odnosno politika u najužem smislu, nisu u novoj nazovitrižnoj fazi upravljale gospodarstvom. No stvarno, bez duboke političke uvezanosti u politici i duboke povezanosti s državom bilo kakav veliki biznis do današnjih je dana u Hrvatskoj ostao nemoguć.

Ivica Todorić pokazao se kao idealan partner države za tu fazu dogovorne izvanbračne zajednice politike i biznisa. Tako je nastao Agrokor kao paradigmatski mastodont hrvatske tranzicijske simbioze biznisa i politike, u kojoj je uistinu teško razabrati koliko je država upravljala Agrokorom, odnosno Ivicom Todorićem, a koliko Ivica Todorić državom. No tako je nastao i ‘slučaj Agrokor’, u kojem je jednako teško procijeniti u kojoj se mjeri kompanija urušila pod teretom poslovno neracionalnih političkih investicija. Jer dakako da odluka o velikim poslovnim investicijama na ratom opustošenom istoku Hrvatske (Baranja, istočna Slavonija), čija je financijska održivost unaprijed bila upitna, nije bila samo Todorićeva odluka. Još manje je samo Todorićeva odluka bila veliko regionalno širenje, a osobito predavanje financijskog upravljanja Agrokorom u ruke ruskih državnih banaka. Bez upute ili barem suglasnosti (Milanovićeve) vlade Todorić, sigurno je, nikad ne bi ušao u aranžman s ruskim bankama, koji će postati geopolitički okidač za otvaranje ‘slučaja Agrokor’.

Lakše je procijeniti koliko bi nastavak urušavanja Agrokor a njegovo prepuštanje stihiji uzdrimali temelje države. Ne samo gospodarske. Agrokor uistinu jest kompanija preko koje se kontrolira proizvodnja i distribucija hrane ne samo u Hrvatskoj, već i na cijelom postjugoslavenskom prostoru i zato je strateški i geopolitički vrlo važno što će biti s Agrokorom i tko će njime upravljati. Osobito je to važno u ovo vrijeme poluhladnog rata. I zato je logično i nužno da je država, odnosno Vlada preuzela proces kriznog upravljanja kompanijom, a o kvaliteti tog upravljanja umnogome ovisi ne samo budućnost hrvatskoga gospodarstva, već i stabilnost i sigurnost države.

A Ivica Todorić? Ako zanemarimo priprosto revolucionarne pričice o Gazdi koji je iz svog dvorca zajedno s obitelji drmao državom i napravio gubitke koje će, eto, sad plaćati hrvatska sirotinja, Ivica Todorić uvijek će ostati prvo ime prve faze hrvatske postkomunističke tranzicije. Istina da bez njega danas ne bi bilo ‘slučaja Agrokor’, ali ne bi bilo ni Agrokor s četdesetak tisuća zaposlenih samo u Hrvatskoj, Agrokor koji je oživljavao i poticao hrvatsku proizvodnju hrane, koji je bio nositelj izvoza hrvatskih prehrambenih proizvoda, ne bi bilo Belja ni Vupika. Sve je to, sigurno, moglo biti bolje, promišljenije, uz više konkurentnosti i manje političkih diktata. No za takvo što nije trebao drukčiji Todorić, nego drukčija država i način upravljanja. U postojećoj dogovornoj izvanbračnoj zajednici države i politike Ivica Todorić nije mogao raditi mnogo drukčije. A ako se priroda i strateški ciljevi te zajednice ne promijene, Ante Ramljak moći će još manje.