Političar Petrov svoj bi ultimativni zahtjev za komadanje Agrokora trebao preformulirati u hipotezu. Neka to bude poticaj za stručnu raspravu pa tek onda za političku. Koju je trebalo provesti još prije četvrt stoljeća.
Ova kolumna nastaje 12. travnja. Za razliku od prošlotjedne, pisane u ozračju panike zbog nekontrolirana urušavanja sastavnica Agrokor koncerna i tvrtke kao cjeline te najozbiljnije prijetnje domino-efekta koji bi hrvatsku ekonomiju opet gurnuo u recesiju, ovaj tekst nastaje u mnogo mirnijemu poslovnom okružju. Aktivacijom ‘lex Agrokor’ i ulaskom izvanrednog povjerenika države Ante Ramljaka u Agrokor povjerenje se, bar privremeno, koliko-toliko vratilo. Oni koji su sami to prošli ili su iz blizine svjedočili sličnim posrnućima u biti zdravih tvrtki, ali kojima se financijski loše upravljalo, znaju da je, zapravo, malo svježeg novca potrebno da bi se kratkoročno stabiliziralo poslovanje. To se, primjerice, događa u Konzumu, koji svaki dan stvara prihod od oko 25 milijuna kuna.
To što su bankari i ostali investitori spremni i dodatno financirati posrnući i dugovima jako opterećeni Agrokorov sustav pokazuje da su potencijali sustava, nakon što ga se izolira od starih dugova, zapravo znatni. Vladi premijera Andreja Plenkovića treba priznati da je ipak, nakon prijašnjega dramatičnoga kašnjenja u donošenju odluka, dobro odigrala ovo otvaranje dugoročno ne sasvim sigurne partije. Uz napomenu da će proći vremena dok se ne posloži cjelovita slika okolnosti koje su izazvale eskalaciju Agrokorova sloma i odlazak utemeljitelja Ivice Todorica s mjesta predsjednika uprave najvećega koncerna u Hrvatskoj. Prijetnji je i dalje mnogo, pogotovo kad je riječ o Agrokorovim dijelovima izvan Hrvatske, koji nisu pod staklenim zvonom zaštite prema ‘lex Agrokoru’. Na ovome mjestu fokusirao bih se ipak na ovotjednu izjavu čelnika Mosta i predsjednika Sabora Bože Petrova, koja glasi: ‘Smatram da sve hrvatske kompanije, kad ove iz Agrokoru izađu na tržište, trebaju sudjelovati u kupnji jer smatram da nam ne treba jedan gigant, već niz jakih hrvatskih kompanija. Ako tako postavimo pravila, udaramo zdrave temelje ekonomije i tržišnoj utakmicu. Božo Petrov dotaknuo se vrlo važne teme za budućnost hrvatskoga gospodarstva. Ali na način koji je krajnje pogrešan i opasan. Vrijeme je da se napokon otvori stručna, ali i politička rasprava o tome kakva je poželjna struktura kad je o veličini tvrtki u Hrvatskoj riječ. Ali tvrditi, bez predočavanja ikakve analize, da Hrvatskoj ‘ne treba jedan gigant’ krajnje je neodgovorno. Prvo, zbunjuje podjela na ‘gigante’ i ‘jake kompanije’. Zar gigant ne može biti jaka kompanija? Logičnije bi bilo da je Petrov govorio, ako je već načeo tu temu, o gigantima i, recimo, srednje velikim tvrtkama (prema mjerilima u Hrvatskoj). Nadalje, ispada da Mostov čelnik tvrdi da je bilo koja velika nacionalna kompanija u suprotnosti sa zdravim temeljima ekonomije.
