FRANCUSKA Unatoč vrlo neizvjesnim rezultatima izbora tržišta ne pokazuju paniku

Nedjeljni francuski predsjednički izbori politički su događaj godine u Europi čija bi sudbina uvelike mogla ovisiti o ishodu tog natjecanja. Četiri glavna kandidata poprilično su izjednačena prema anketama, a nedjelja će pokazati što će reći neodlučni. Poslovni svijet pak nada se pobjedi umjerenih kandidata.

S približavanjem francuskih predsjedničkih izbora u nedjelju utrka postaje sve neizvjesnija. Iako se još neki dan sve činilo jasnim, da će se u drugom, odlučujućem krugu naći kandidat pli-vajućih uvjerenja Emmanuel Macron i predstavnica radikalne desnica Marine Le Pen, stvari su se zakomplicirale, ponajprije zbog visokoga postotka neodlučnih birača koji se njišu od dana do dana (otprilike trećina njih još ne zna što bi). Prvotne projekcije javnog mnijenja sugerirale su da će nezavisni kandidat Macron, kombinacija umjereno lijevog i umjereno tržišnoga, na kraju isplivati kao pobjednik nakon što u drugome krugu uvjerljivo porazi Le Pen.

Međutim, s primicanjem prvoga kruga četvero kandidata sad vodi više-manje mrtvu utrku koja može završiti bilo kako i više nije u domeni u posljednje vrijeme nepouzdanih istraživanja. Relativno je sigurno jedino to da će konačna odluka pasti u drugom krugu, 7. svibnja. Prema posljednjim anketama, rubni kandidat radikalne ljevice Jean-Luc Mélenchon naglo je skočio na 19 posto potpore i sada je neznatno iza vodećega dvojca (Le Pen 23 posto, Macron 22,5), a rame uz rame s Françoisom Fillonom, kandidatom konzervativaca.

Izbori su politički događaj godine u Europi čija bi sudbina uvelike mogla ovisiti o ishodu tog natjecanja. U tom su smislu kandidati pravilno podijeljeni: Le Pen i Mélenchon neskriveni su protivnici Europske unije koji u mnogočemu dijele gledišta, a drugo dvoje ne dovodi u pitanje opstojnost europskog projekta.

Pobjeda Le Pen gotovo bi sigurno značila istupanje iz eurozone, što bi dovelo u pitanje smisao njezina postojanja, a izgledi za ostatak u Uniji samo su malo veći. Nije teško pretpostaviti da bi šefica Nacionalne fronte nakon eurozone na nišan uzela i članstvo u Uniji. Mélenchon nije daleko od nje, što ne začuđuje ima li se na umu da se oboje zapravo udvaraju gotovo identičnomu biračkom tijelu. Posljednjih desetak godina ekonomsko osipanje, posebice u Europi, političke odnose uvelike je vratilo unatrag stvorivši ponovno mnogo obespravljenih, pa i obezglavljenih ljudi koji se ne snalaze u ritmu globalizacije i traže sidro staroga kova. Kako god gledano, iz radikalno lijeve ili radikalno desne perspektive, teme su često identične.

Europska unija odavno je projekt namijenjen guranju manjinskog interesa kapitala (slobodna trgovina jedan je od ključnih instrumenata toga), financijski sektor vlada je iza vlade, a ‘mali ljudi’ ostali su potpuno nezaštićeni od te mašine, slijed je koji iskorištava oboje kandidata uz neznatne varijacije, s tim da predstavnica radikalne desnica ima blagu prednost zahvaljujući posebnom adutu, imigraciji. Dok su drugi krivci za stanje donekle apstraktni pojmovi, migranti su mnogo opipljiviji i upiranje prstom u njih već neko vrijeme sjajno odjekuje francuskom javnošću. Sad već uobičajenom logikom koja je najsnažniji moment doživjela na američkim predsjedničkim izborima, što su žešći napadi centrističkih kandidata na radikale, to je snažnije uvjerenje njihovih glasača.

S neočekivanim rastom popularnosti kandidata radikalne ljevice promijenio se i fokus pa sada centristi udaraju iz svih oružja prema novoj veličini u utakmici.

Najistaknutiji je bio Macron koji je posegnuo za vrlo predvidljivim upozoravanjem na zastarjelost 65-godišnjega Mélanchona u političkom i svakome drugom smislu. – Komunistički revolucionar bio je socijalistički senator dok sam ja još bio u srednjoj školi – primijetio je Macron. Ipak, ponudio je i malo sadržajniju kritiku iznenadnog protivnika, istodobno ponudivši sebe kao istinskog autsajdera koji će biti prvak obespravljenih. – Bijes je ovdje, bijes je među onima u ovoj dvorani koji nisu željeli prihvatiti pravila političkog života – zavapiro je Macron obrušivši se pritom na propovjednički gnjev utemeljen na osudi bez konstruktivnog prijedloga.

Neočekivani suparnik svakako nudi drukčiji program od centrista, koji i ne bi previše mijenjali: povećao bi javnu potrošnju za 250 milijardi eura, podignuo najvišu stopu poreza na 100 posto, uveo zaštitu za domaću industriju, skratio radni tjedan s ionako niskih 35 sati na 32 sata i dob za mirovinu na 60 godina te razmotrio odnos s Europskom unijom slično kao što su to učinili susjedi preko kanala (pregovarao bi o drugačijem ustroju Unije uz mogućnost referenduma).

U cijelom previranju postalo je izgledno da Benoît Hamon, kandidat vladajućih socijalista s nekih osam posto potpore, više nema realne izgleda za drugi krug, potvrdivši tako po tko zna koji put komatozno stanje umjerene ljevice u Europi. Istodobno je Le Pen odaslala slične poruke svojim biračima obećavši da će ih zaštiti od globalizacije i imigranata. – Zaštitit ću vas! Moja prva predsjednička mjera bit će ponovno uvođenje francuske granice – poručila je i dodala kako će odmah uvesti moratorij na imigraciju koja nerijetko ima veća prava od Francuza.

Nije teško pogoditi da poslovni sektor premoćno želi ili Fillona ili Macrona, nikako drugo dvoje koje smatra katastrofom za ekonomiju. Iz perspektive poslodavaca najgore noćna mora bio bi ulazak Le Pen i Mélanchona u drugi krug, ali tržišta zasad ne pokazuju znakove panike i unatoč neizvjesnosti političkog procesa sugeriraju vjeru u konačnu pobjedu umjerenih kandidata. Mélanchonovo približavanje u posljednjim metrima utrke svakako je dalo novu nijansu najvažnijim izborima na kontinentu ove godine, pogotovo kad se u obzir uzme sve veća nepouzdanost predviđanja u posljednje vrijeme. U ovom slučaju anketari imaju posebno nezahvalan zadatak jer velik dio biračkog tijela još ne zna za koga će glasovati, što ostavlja velik prostor šokovima i iznenađenjima. Ako se primijeni tradicionalna logika, najviše izgleda za drugi krug imaju i dalje Le Pen i Macron, no već je neko vrijeme sigurno samo da ništa nije sigurno. Drugim riječima, Europa bi se 8. svibnja mogla probuditi u posve drukčijem svijetu, baš kao i Amerika nedavno.