Opcije poslovanja za male tvrtke

Tragom ideje o cijepanju ‘giganta’ Agrokora na ‘više jakih kompanija’ Lider je otvorio raspravu o poželjnoj strukturi domaćega gospodarstva: trebaju li Hrvatskoj domaće razvojne lokomotive i kakve bi trebale biti? Većina sugovornika slaže se da nam ne treba tranzicijski ortački kapitalizam, ali u promišljanju budućnosti nema jedinstva.

Nekada je u Jugoslaviji problem bio što je nedostajalo malih poduzeća, a s padom i očekivanim rasapom koncerna Agrokora problem bi mogao biti to što nećemo imati velikih. Agrokor je prema podacima o konsolidiranim prihodima za 2015. bio uvjerljivo najveća domaća kompanija, s ukupnim prihodom koji je premašio 50 milijardi kuna. Dvostruko veći od Ine, a jednako velik koliko i četiri duće kompanije zajedno (Ina, HEP, Orbico i Adris). Za ilustraciju, samo 80-ak konsolidiranih kompanija ima više od milijardu kuna prihoda. I dosadašnji Agrokor je, iako previše za hrvatske uvjete, bio dvostruko manji od najvećih srednjeeuropskih igrača (PKN Orlen, Mol, Škoda), a u globalnim okvirima svi su ti naši ‘giganti’ patuljci. No istovremeno Agrokor je bio među nekoliko najvećih srednjeeuropskih privatnih kompanija, ako ne računamo filijale zapadnoeuropskih igrača. To pokazuje da u strukturi srednjeeuropskih gospodarstava baš i ne dominiraju neki giganti.

Što nakon Agrokora? Na pitanje o poželjnoj strukturi kompanija u Hrvatskoj, temi koju je potaknuo predsjednik Sabora Božo Petrov idejom o cijepanju giganta Agrokora na ‘više jakih kompanija’, nema jednoznačnog odgovora. Treba nam i velikih i malih, ali, pokazao je slučaj Agrokora, nadasve zdravih kompanija. Ekonomist Damir Novotny smatra da taj-kunski model ne može imati uspjeha u Europi već da se moramo fokusirati na srednje velike i manje kompanije koje su tehnološki napredne i lideri u svojim nišama. Što se tiče velikih tvrtki, za Hrvatsku poželjnim smatra one veličine Podravke i Atlantic Grupe, koje su dovoljno velike da mogu akumulirati kapital i ulagati. Nužnost postojanja nacionalnih giganata smatra zabrudom posebno u vrijeme ‘born global’ tvrtki, a stvaranje monopolja i oligopolja iznimno štetnim za nacionalnu ekonomiju.

• Sprema politike i kapitala u tzv. kronizmu, ortačkom kapitalizmu ili za hrvatske prilike bolje rečeno pajdaškom kapitalizu nije nastala s Agrokorom, niti će njegovim re-strukturiranjem nestati. Ona je još od doba bivše Jugoslavije, preko 90-ih i sve do danas duboko ukorijenjena u gotovo sve pore hrvatske ekonomije. Rezultat je i danas prisutne maligne kombinacije (suegizistencije) socijalizma i kapitalizma. Formalno smo usvojili tržišno gospodarstvo, ali tako da smo najprije društveno vlasništvo nacionalizirali u državno, a potom privatizacijom državne imovine omogućili da plodove prošlosti, naslijeđenih tržišnih struktura i novih ulaganja ubire privatni kapital. No time se ništa bitno nije promijenilo ako se novi kapitalisti s koncentracijom direktno i indirektno moći ponašaju kao država u bivšoj Jugoslaviji. To ne znači razvoj tržišta – kaže Marijana Ivanov, profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Razvoj tržišta došao je do izražaja kod dijela profesionalno vođenih velikih poduzeća koja su i prije 1990. poslovala na zapadnim tržištima te kod novih malih i srednjih privatnih poduzeća. I u prvoj i drugoj skupini nalaze se tvrtke koje i danas bilježe ekspanziju jer su efikasne i inovativne, izvorno orijentirane i mogu se brzo prilagoditi promjenama i zahtjevima na domaćem i svjetskom tržištu. Stoga se, ističe Ivanov, promišljanje budućnosti hrvatske ekonomije ne smije temeljiti samo na malim i srednjim, nego i na uspješnim velikim poduzećima.

Mali uvijek plešu kako veliki sviraju. Naslanjaju se na veće – trgovačke lance ili partnerske tvrtke. Na kraju se uvijek moraju sami izboriti i stvoriti si tržište. Sada će se i veći i manji morati osvijestiti, restrukturirati i pronaći svoje mjesto na inozemnom tržištu. Neki će pritom preživjeti, a neki neće. Velika poduzeća su, dodaje, uobičajeno u boljoj poziciji od manjih jer se mogu koristiti prednostima ekonomije obujma i jeftinijim izvorima financiranja, lakše stječu potrebne certifikate i pod utjecajem efekta veličine koriste se vlastitim reputacijskim kapitalom. S druge strane, takva su poduzeća često nedovoljno efikasna jer se ne mogu restrukturirati (zbog pritiska sindikata, države, politike…) ili ako restrukturiranje ne žele provesti (jer i dalje nekako funkcioniraju pa nemaju ni motiv ni dostatan razlog za prihvaćanje rizika promjena). Za gospodarski razvoj Hrvatske neophodna su, ističe Ivanov, i velika i srednja i mala poduzeća, i mali obrtnici – a država se prema njima svima treba ponašati na isti i pravedan način te s druge strane treba stvoriti poreznu, monetarno-kreditnu i drugu infrastrukturu koja će biti na isti način biti dostupna svima i prihvatljiva razmjerno njihovoj veličini i rizicima poslovanja. Iako je rizik propadanja veći kod malih tvrtki, manji su i troškovi njihova spašavanja, a financiranje velikog broja manjih projekata boljom diverzifikacijom u različite sektore, djelatnosti i grane daje priliku tržištu da pronađe aktivnosti u kojima Hrvatska može graditi svoju bolju ekonomsku budućnost.

Sudbina Agrokora dokazuje da nije moguće trajno uspješno poslovati samo na temelju veličine (ekonomija razmjera) ako se istovremeno unutar korporacije ne poštuje kriterij efikasnosti i profitabilnosti, odnosno konkurencnosti. Isto tako potvrđuje da osvajanje domaćeg tržišta bilo kojom vrstom mehanizama također trajno nije održivo – kaže Mladen Vedriš, makroekonomist i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Dakle, opstaje se ako ste konkurentni, što znači da vaši proizvodi cijenom i, naravno, kvalitetom osvajaju tržište, a ne ako imate monopolsku poziciju stvorena prema bilo kojoj osnovi. Hrvatska se, smatra Vedriš, u vođenju ekonomske i ukupne razvojne politike mora suočiti sa u svijetu trajno prisutnim realizmom, što podrazumijeva, prvo, kompetitivnu ekonomiju sa snažnim izvoznim potencijalom, a ne samo uvoznim sektorom, drugo, država napokon mora postati kvalitetan javni servis koji olakšava poslovanje poslovnom sektoru, a time zadržava postojeće i privlači nove investicije, i treće, poluge monetarne fiskalne politike ne smiju niti mogu trajno egzistirati kao instrumenti za financiranje javne potrošnje, odnosno održavanje tzv. stabilnih cijena i tečaja, a da istovremeno bitno i aktivno ne utječu na poboljšanje konkurentske pozicije nacionalne ekonomije. – Pritom je nužno stvoriti konzistentan model razvoja, koji je u Hrvatskoj zaista poput Yetija; svi o tome govore, ali teško je reći gdje je… Možda je pouka slučaj Agrokora i povod za ‘turn around’ reakciju i akciju – objašnjava Vedriš. Ivanov pak ističe kako je slučaj Agrokora dokazao da se održiv rast ne može financirati prekomjernom financijskom polugom (zaduživanjem) nego je moguć jedino na zdravim temeljima uz visok udio vlasničkoga kapitala (domaćeg ili stranog; privatnog ili državnog). Dodatno, Agrokor je pokazao i druge slabosti hrvatske ekonomije, a posebno poljoprivrede i prehrambene industrije, koje su premalo orijentirane na izvoz, a previše ovisne o stanju na domaćem tržištu te potporama i podruci države.

Jasno je da je domaćim proizvođačima Konzum bio najvažniji prodajni kanal i u Hrvatskoj i u regiji. Interes je bio obostran, unatoč kuknjavi o neplaćanju, i hrvatski proizvođači će vrlo teško podnijeti i nadoknaditi taj gubitak. Mogu izvoziti i preko stranih trgovačkih lanaca poput Spara i Lidla ili distributera Orbica, što mnogi i rade, ali s Konzumom su mnogi hrvatski proizvođači imali poseban odnos. Problem s Agrokorom kao lokomotivom je, pokazalo se, što lokomotiva nije bila najkvalitetnija. Kako bilo, mali su, kažu jedan takav proizvođač prehrambenih proizvoda iz Slavonije, uvijek u podređenom položaju i plešu kako veliki sviraju. Nužno se naslanjaju na veće, bilo da je riječ o trgovačkim lancima bilo partnerskim tvrtkama kojima popunjavaju neke rupe u proizvodnji. – Na kraju je uvijek isto, moramo se sami izboriti i stvoriti si tržište – kaže taj proizvođač ističući da je propast Agrokora zadnji čavao u lijes hrvatske prehrambene proizvodnje, ali da je krivnja na svim stranama jer se cijeli sustav gradio na lošim osnovama posljednjih 25 godina. Većina, osobito većih proizvođača, bila je uljuljekana u sigurnost Konzuma, domaćeg tržišta i turizma. Sada će se morati osvijestiti, restrukturirati i pronaći svoje mjesto na inozemnom tržištu. Neki će pritom preživjeti, a neki neće.

Osim relacija proizvođači – trgovci, male tvrtke naslanjaju se na velike kao kooperanti u gotovo svim sektorima. Međimurski metalci vrlo uspješno posluju povezujući se s većim europskim proizvođačima. Budućnost je možda ipak u većem broju malih poduzeća, ali ne pre-rađivačkih i trgovačkih, nego tehnoloških. Drugu granu koja pruža mogućnost iskoraka na globalno tržište trebata je teško pronaći. No pitanje je koliko nekolicina može povući nacionalno gospodarstvo. Sretna je okolnost jedino što u digitalnoj ekonomiji nema toliko fizičkih prepreka za one koji dolaze iz malih zemalja pa se možemo nadati da će broj takvih tvrtki rasti. Što o svemu misle pripadnici mlađe generacije poduzetnika i to oni koji od starta posluju globalno? – Model kojim se favoriziralo jedno ili par velikih poduzeća koje znatnim djelom ovise o poticajima i političkim ustupcima nije se pokazao baš najuspješniji. Treba razvijati i ohrabrivati malo i srednje poduzetništvo konkurentno na svjetskim tržištima. Velike korporacije su potrebne i poželjne, ali država i društvo ne smiju ovisiti o njima – kaže Alan Sumina, svušnik Nanobita, jedne od najbržerastučih europskih tehnoloških kompanija. – Trebaju nam – nastavlja – ponajprije zdrave kompanije, neovisno o veličini, te izvozne kompanije konkurentne na stranim tržištima jer je domaće tržište premašno i presiromašno.

Što se giganata tiče, Sumina kaže da je možda najbolja lekcija iz Finske. Nakon Nokijine propasti ništa se katastrofalno nije dogodilo – većina ljudi zaposlila se, neki su pokrenuli svoja poduzeća, inovativne startupove i sl. Nije bilo ‘lex Nokije’. – Ako razgovarate s ljudima, mnogi će vam reći da ne žele novu Nokiju, nego sto malih novih Nokija. Normalno je da tvrtke nastaju, rastu i neke propadnu. Možda i situacija s Agrokorom posluži kao katalizator za promjene – zaključuje Sumina.

Generator rasta i razvoja kompanija u budućnosti, stoji i u Deloittovoj studiji o 500 najvećih Srednje Europe, bit će digitalizacija. Digitalna revolucija ima potencijal potpuno transformirati uvjete ne tržištu brže nego išta dosad u povijesti, a snalaženje kompanija, i velikih i malih iz svih sektora, bit će ključno za njihovu budućnost. Agrokor je čak prepoznao taj megatrend, ali ga je na rub bankrota gurnuo prozaičan problem – insolventnost.