Prestat ćemo sumnjati kad svaki dug prema državi bude javan

Tvrtka svojoj zaposlenici nije mogla isplatiti plaću zbog duga za doprinose od 2,51 kune. Sve bi bilo u redu da zakon vrijedi jednako za one s dugom od nekoliko lipa i one s milijunskim.

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisa, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravamo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatele Lidera kao pojedine u njihovim neravnopravnim sporovima s glomaznom državnom upravom.

Poduzetnik Marko Teodorović osnivač je Lider optika, obiteljskih optika udruženih s ciljem pružanja novih pogodnosti i usluga u području očne optike. Njegov primjer svjedoči kako su u Hrvatskoj neki ‘jednakiji’ (kako se ono kaže, mada mi je taj izraz bezvezan) u odnosu na druge, a sve bi bilo drukčije kada bismo imali podatak koliko je netko dužan državi. Nažalost, taj podatak ne možemo dobiti iako ja, kao i mnogi drugi, ne vidimo ama baš nikakvo opravdanje za takvo što. Teodorovićeva je tvrtka za jednu zaposlenicu ostala dužna 2,51 kunu na ime doprinosa zaštite na radu. Riječ je o zateznoj kamati vjerojatno nastaloj zbog slučajnoga kašnjenja (pokazao mi je poreznu karticu iz koje se vidi da sve obveze državi uredno plaća), a zbog toga svojoj zaposlenici nije mogao na vrijeme isplatiti plaću.

Naravno, taj je dug brzo riješen i plaća je isplaćena, ali Teodorović kaže da poduzetnici u takvim situacijama mogu doći u moralnu dilemu, jer ne mogu isplatiti plaću zbog siće koju su nenamjerno dužni, a mogu sebi isplatiti, primjerice, dividendu.

Zakon je jasan. O tome se da raspravljati, kao i o tome bi li zakonodavac mogao uglaviti u Zakon o doprinosima fleksibilniju odredbu pa da se ipak dopusti isplata plaće radnicima ako je riječ o malom dugu vjerojatno nastalom nepažnjom ili zbog nekog opravdanog razloga. I svakako možemo uvažiti da kod poslodavaca postoje i moralne dileme kako isplatiti dividendu, a ne isplatiti radnika. No ja bih to ostavio po strani, za neku drugu priliku, a ovdje bih podsjetio na mnogo veći problem s kojim smo suočeni, jer se i na ovom primjeru može vidjeti kako mali i veliki imaju nejednak tretman.

Zakon je jasan, ako se ne uplate doprinosi, ne može se isplatiti ni plaća radnicima, a ako postoji dug iz prethodnog razdoblja, onda Porezna uprava šalje popis tvrtki dužnika Fini, koja ga onda prosljeđuje bankama (čl. 4. Uredbe o načinu provedbe plaćanja doprinosa). Riječ je o crnoj listi s podacima o nazivu i OIB-u tvrtke, ali ne i o visini duga i služi samo kao podatak bankama da ne mogu isplatiti plaće radnicima tvrtke dužnika, bio taj dug deset lipa ili milijun kuna.

Tvrtka Marka Teodorovića do sada je redovno uplaćivala sve obveze prema državi i ipak je stavljen na crnu listu zbog duga od 2,51 kune koji je nastao, da ponovim, ponajprije pogreškom; vjerojatno su prilikom uplate zakasnili par sati, pa je uplata sjela sutradan i tako su obračunavane zatezne kamate a da toga u tvrtki nisu bili svjesni.

Taj iznos govori nam da nije bilo namjernoga kašnjenja, pa ipak, Zakon i Uredba su takvi i moraju se poštovati, a to vrijedi i za Teodorovićevu tvrtku. On tu ni ne vidi problem, ali to ne znači da problem ne postoji. Kada bismo imali vremena i kada bi nam Porezna uprava dopustila pretresti obveze svih tvrtki u Hrvatskoj prema državi, vjerujem da bismo naišli na neke od njih koje imaju privilegiju da ne budu na crnoj listi. Što je najgore, najčešće je riječ o tvrtkama koje duguju daleko više od 2,51 kune.

Kako je to moguće ako Zakon tako nalaže? To se ne bi moglo dogoditi kada bi dug svake tvrtke prema državi bio javan. Onda bismo lako i sami mogli znati tko treba biti na crnoj listi. Ovako, uvijek će postojati sumnja da je taj podatak tajan jer se neke privilegirane štiti.

Ima jedna interesantna stvar koju sam primijetio dok sam pisao ovaj tekst. Svaki poslodavac s kojim sam razgovarao vezano uz porezni dug od nekoliko lipa ili kuna koji je nastao pogreškom nikad nije krio koliki je taj dug. Naprotiv, s ponosom je to isticao jer je to pokazivalo da redovno uplaćuje svoje obveze prema državi i da nema neki veći dug.

Pa evo, iako je podatak tajan, i ja se mogu pohvaliti da imam dug prema državi za nekoliko stavki. Kreće se od par lipa do par kuna (ne da mi se sad kopati po poreznoj kartici), za koje ne znam kako su nastali, ali uzimam sebi za pravo tumačiti da sam vjerojatno i ja kasno tog dana uplatio novac za te obveze, koji je sjeo tek sutradan na račun države. I to ću platiti, iako će me vjerojatno transakcija kod banke stajati više nego što sam dužan državi. A veliki dužnici pak o svom dugu šute.