Deset tempiranih bombi ispod Plenkovićeva stola

U Programu konvergencije, koji su sve države članice EU obvezne donositi i usklađivati svoju ekonomsku politiku sa zajedničkim i definiranim ciljevima i odredbama EU, navodi se kako Vlada u ovoj godini očekuje rast gospodarstva za 3,2 posto. No već iduće godine očekuje se manji rast BDP-a, ponajviše zbog vanjske otvorenosti tržišta. U 2018. rast BDP-a usporit će se, prema projekcijama, na 2,8 posto, godinu dana poslije na 2,6, a 2020. na 2,5 posto. Želi li Hrvatska naprijed, u idućoj godini mora donijeti važne odluke o dovršetku tranzicije i budućoj ulozi pojedinih trgovačkih društava u vlasništvu države koja zasad ne mogu i ne znaju funkcionirati na tržištu bez državne pomoći. A morat će naučiti. Poseban su teret javnim financijama i izdaci za mirovinski i zdravstveni sustav, i tu će država morati jako iskoračiti.

Republika Hrvatska u trenutku pisanja ovog teksta ima 286,3 milijarde kuna javnog duga. Kao kap u moru čini se najava ministra Zdravka Marića o smanjenju javnog duga za 2,5 do tri postotna boda na godinu. Najveći dio toga duga otpada na ceste i autoceste, zbog čega je i odobren novi kredit Svjetske banke za refinanciranje staroga – od 350 milijuna eura, samo 30 posto od tražene 1,2 milijarde – a uvjet je restrukturiranje. Cestarine su već povećane, broj zaposlenih počinje se u tom sektoru smanjivati, HAC-ONC pripaja se HAC-u, ali posla ima napredek. Dio duga otplatit će se prodajom državnih nekretnina i pojedinih trgovačkih društava, ali daleko smo od svjetla na kraju tunela.

Donošenjem ‘lex Agrokora’ Plenkovićeva je vlast zorno demonstrirala zašto Hrvatskoj trebaju čvrsta vlada i stabilna politička situacija. Žurno je pripremljen i prihvaćen zakon kojim je, barem na neko vrijeme, spriječen Agkorov nekontroliran kolaps, kao i lančana reakcija u velikom dijelu hrvatskoga gospodarstva koja bi uslijedila. No da bi se Agkor i dalje držao pod kontrolom, osobito kad Standard&Poor’s još jedanput smažuje njegov rejting i proglasa da je u stečaju, a još nema ni naznaka da će se pronaći novi kreditori s novcem za nastavak njegova poslovanja, ‘lex Agrokor’ uskoro bi se mogao pokazati manjkavim te će ga trebati mijenjati ili dopunjavati. Izvanrednom povjereniku za Agkor Anti Ramljaku uskoro bi, naime, u ‘lex Agrokor’ moglo uzmanjki instrumenta za ono što mu je zadaća: osigurati likvidnost, održati redovito poslovanje i restrukturirati tvrtku. Primjerice, Ramljaku zakon ne dopušta da likvidnost i redovito poslovanje osigura prodajom nekog dijela tvrtke jer mu je svaka takva odluka, vrednija od 3,5 milijuna kuna, uvjetovana suglasnošću vjerovničkog vijeća. Ovih dana Ramljak treba Ministarstvu gospodarstva podnijeti svoje prvo mjesečno izvješće o stanju u Agkoru i provedbi mjera predviđenih ‘lex Agrokorom’. Bude li u tom izvješću njegovih prijedloga što bi u zakonu hitno trebalo promijeniti, Vlada bi na to hitno trebala i reagirati. I ovaj put i pri svakomu idućem mjesečnom izvješću koje će Ramljak podnosit.

Dokapitalizacija i privatizacija Petrokemije dugoročno je najbolje rješenje i sve bi se trebalo realizirati najkasnije ovog ljeta. Premda je jedan pokušaj privatizacije neslavlno propao, država se nada kako će ovaj put biti više sreće pa usput najavljuje da će zadržati najmanje do iznosa od 25 posto plus jednu dionicu kako bi mogla utjecati na ključne odluke. U međuvremenu se diže novi kredit (koji, usput budi rečeno, još nije ni sjeo na Petrokemijin račun) kako bi se podmirili dugovi PPD-u za plin i nastavilo kakvo-takvo poslovanje. Ipak, i bez svježeg novca PPD i dalje šalje plin. Nije tajna da je produktivnost u Petrokemiji ispodprosječna i da bi uz nužnu modernizaciju trebalo najmanje prepoloviti broj zaposlenih i, naravno, proširiti tržište. Borovo je pak ekonomsko okosnica Vukovara. Država zasad ne zna što bi s njim pa mu odobrava HBOR-ov kredit od 46 milijuna kuna, ali on je samo vatrogasna mjera, odnosno uvod u drugo poluvrijeme u kojem će Uprava morati izraditi plan restrukturiranja. Dobra je vijest da Borovo ima trgovačku mrežu od gotovo stotinu prodavaonica diljem Hrvatske, višemilijunska klirinška potraživanja te mnogo nekretnina, no mnoge nisu upisane pod njegovim vlasništvom i u tome ima mnogo dubioza.

Konačna arbitražna odluka napisana je i samo se čeka povoljan trenutak za objavu, a to bi se moglo dogoditi u sljedećih nekoliko mjeseci. Arbitraža zbog morske granice između Hrvatske i Slovenije u Piranskome zaljevu, iz koje se Hrvatska zbog arbitražnog skandala prije dvije godine napravno povukla, vratila se tako u ‘mainstream’ i dovela u pitanja ionako krhke hrvatsko-slovenske odnose. I to u jeku one drame s gužvama na granici zbog provedbe šengenske uredbe o sistematskim kontrolama koje je tako elegantno riješio premijer Andrej Plenković.

Premijer stalno ponavlja poruke o stabilnosti. Izdvojili smo deset tempiranih bombi koje to demantiraju. No možda nije poenta vođenja države u tome da se problemi rješavaju, već da se narod uvjeri da je situacija stabilna. Ako je tako, stvarno smo na dobrom putu. Jer ako nešto dovoljno puta izgovoriš, onda je to sigurno istina.

Vlada je stabilna. Naša politika je stabilna. HDZ je stabilan. Država je stabilna. Mi smo smireni i razboriti. Niti grmimo niti pozivamo na revoluciju. Kao drugi. Mi nećemo nikoga vrijeđati. Kao drugi.

Te poruke iskrojene u HDZ-u na Trg žrtava fašizma, kojima se premijer Andrej Plenković već danima razbacuje gdje stigne, smišljene su samo kako bi se utisnule u sinapse svakog HDZ-ovog, a i pokojev neodlučnoga glasača. Napokon je big data analitika ušla i u hrvatsku politiku gdje se određeni pojmovi povezuju uz određene ličnosti, svjesni su u njegovom stožeru da je ljudima puna kapa neodgovornih političara, pa smiren i bez dramatike poručuju da je sve stabilno i pod kontrolom. A nije. Jer Vlada, treba biti iskren i priznati, nema većinu. Osnove demokracije nisu ispunjene i nije sve pod kontrolom.

A da nije sve tako stabilno i pod kontrolom dokazuje i glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, koji će stati ispred istog onog plakata na kojem piše ‘vjerodostojno’, ispred istih mikrofona kao i stabilni Plenković i svojim partnerima SDSS-u, koji su im osigurali krunu i krhku većinu za Zdravka Marića, poručiti da je ovo, ako slučajno ne znaju – Hrvatska, a ne tuda zemlja, u kojoj odlučuju Hrvatice i Hrvati. I tako je smiren i stabilni HDZ još jednom pokazao da je ništa drugo nego najobičniji gladni vuk iz one bajke o Crvenkapici koju djeci danas više nije tako razborito čitati. Kao i taj vuk, HDZ je navukao lažnu europsku spavačicu, ali i dalje ima velike ruke, uši, nos i usta i želi pojesti i baku (HSS i HNS) i Crvenkapicu (Most), a vjerojatno i lovca (SDP).

Članovi najjače stranke u državi nisu nikad bili oduševljeni Plenkovićem, ugađeni je poliglot s diplomatskom karijerom poslužio svrsi kad je trebalo. Vratio je svjetlo na kraj tunela, pobijedio na izborima, ali nije im dao pozicije koje su zaslužuju valjda po ‘Božjoj pravednosti’ i tu njihova zahvalnost šefu HDZ-a prestaje. HDZ-ovci na dnu hranidbenog lanca sebe prije svega doživljavaju kao pripadnike autohtone desnice koji se vole igrati demokracije samo kad ide njima u prilog. Kad ne ide, huškaju na sve ostale koji su po defaultu neprijatelji hrvatskog naroda, a tu retoriku preuzima i predsjedništvo stranke kad im to odgovara. A ako je takav diskurs u medijima prisutan već gotovo dva desetljeća, onda ne treba ni čuditi da je postao misao vodilja za svakoga glasača HDZ-a koji ljude dijeli prema principu naši – i neprijatelji. Na takvoj je podijeli i stasao kult ličnosti Zlatka Hasanbegovića, koji je upravo zbog nje stekao status lidera hrvatske desnice. On je zabio najoštriji nož u Plenkovićeva leđa i prešavši u rov Brune Esih i generala Glasnovića dodatno oslabio poziciju premijera i Vlade. I sad umjesto da u miru uoči lokalnih izbora i nakon njih Plenković poput mletačkog trgovca trguje, kupuje i prodaje glasove, utjecaj i pozicije, naš se premijer mora boriti s frakcijama u vlastitoj stranci, gdje ama baš ništa nije ni stabilno, ni smireno. U takvim okolnostima lako je zaboraviti što je najveći hrvatski problem.