Kako običan kamen može kreirati doživljaj

Kako postići sinergiju turizma i ekonomije doživljaja, pokušala je odgovoriti profesorica na Ekonomskom fakultetu u Splitu Lidija Petrić. Nakon što je izložila razvoj ekonomije na temelju odnosa prema predmetu razmjene, odnosno promjene u konceptu poimanja vrijednosti (na primjeru rođendanskoga kolača), objasnila je odnos između doba i doživljaja rekavši da je doba podloga za nastanak doživljaja, a doživljaj je subjektivan osjećaj koji se razvija pri upotrebi proizvoda ili usluge. Preduvjeti za razvoj ekonomije doživljaja jesu kreativnost, inovacije, poduzetništvo i tehnologija (interaktivne igre, virtualna stvarnost itd.), a turizam dio šire ekonomije doživljaja u kojoj sve više živimo.

Pri definiranju turističkog doživljaja Petrić je iskoristila ‘Priručnik o doživljajima’ u kojem piše da je turistički doživljaj ‘skup međusobno povezanih i isprepletenih emotivnih sastavnica uvezenih u odgovarajući destinacijski turistički aranžman tako da daju potrošaču/turistu nesvakidašnje iskustvo’ te da u ‘osmišljavanju i isporuci traži autentičnost i personalizaciju’. Konkretno, to znači da se klasični resursi (pijesak, sunce, romantika i more) obogaćuju obrazovanjem, zabavom, iskustvom, uzbuđenjem ekologijom i bijegom, od čega se sastoji moderna turistička ponuda u sklopu ekonomije doživljaja. Temelj su, dakle, resursi koje valja iskoristiti na pravi način. Kako to postići, Petrić je pokazala na primjeru kamena koji od običnog resursa može postati suhozid, građevina, skulptura, artefakt itd., a doživljaj se stvara na manifestacijama (festivali legendi i priča, znanstveni skupovi, izložbe), edukativnim radionicama, u umjetničkim kolonijama, na kulturnim stazama (putovi stećaka), u aktivnom arheološkom turizmu i sportovima na stijeni.

Nakon teorijskoga dijela ponudila je i niz primjera kako bi se različiti resursi u Splitsko-dalmatinskoj županiji mogli iskoristiti za stvaranje doživljaja. Primjerice, zvjezdarnica na Mosoru može se iskoristiti za snimanje šoua u suradnji s Tehničkim muzejom ‘u kojem posjetitelji stječu spoznaje o strukturi i povijesti svemira s prekrasnim vizualnim elementima i 3D simulacijama’. Ili, u proljeće i ljeto može se organizirati virtualno putovanje do ruba svemira s pogledom na planet Zemlju; akvarij na Bačvicama može se urediti tako da se napravi minigledalište s 4D tehnologijama i osmisli virtualno putovanje podmornicom u jadransko podmorje; nalazište Salone moglo bi se pretvoriti u interpretativni centar u kojem bi se u virtualnoj turi informiralo o životu u tome drevnom mjestu u rimsko doba; oko Hvara se pak može isplesti vinska priča, odnosno stvoriti kulturni turistički itinerar koji bi uvezao priču o starogradskoj ‘hori’ i počecima uzgoja vinove loze na otoku s posjetima suvremenim vinarima i njihovim vinogradima na otoku (Plenković, Plančić, Tomić…), kušanjem vina itd. U zaključku Petrić je ustvrdila da je ključna riječ u ekonomiji doživljaja ‘zajedništvo’, odnosno ‘suradnja’, jer nije dovoljno imati ideju – različiti akteri trebaju surađivati da se ona ostvari.