150 godina od prvog izdanja ‘Kapitala’

Svaki put kad kapitalizam zakašlje, interes za pisanje jednog od najvećih, ali i najkontroverznijih mislilaca u povijesti drastično naraste, zadnji put 2008., nakon izbijanja posljednje u bogatom nizu kriza kapitalističkog sustava. Njegovu ekonomsku analizu danas spore samo najzagriženiji zagovornici kapitalizma.

Malo čiji život i rad izazivaju toliko kontroverzija kao onaj Karla Marxa i njegov nedovršeni opus magnum ‘Kapital’, koji se svrstava uz bok ‘Bogatstvu nacija’ Adama Smitha i ‘Općoj teoriji zaposlenosti, kamata i novca’ Johna Maynarda Keynesa. Interes javnosti za te tri knjige, svojevrsne biblije ekonomije, redovito snažno poraste svaki put kad kapitalistički sustav naleti na minu, što je bio slučaj i u zadnjoj krizi 2008. Prodaja te možda najopsežnije analize i kritike dominantnog ekonomskog sustava, koja ove godine slavi 150 godina od prvog izdanja, osjetno je skočila u Njemačkoj 2008., gdje je do listopada prodano 1500 kopija knjige, trostruko više nego godinu prije i stostruko više u odnosu na 1990. iako je riječ o djelu koje se danas rijetko kupuje ‘ispod čekića’.

Sasvim logično, svaki put kad se u tržišnoj ekonomiji nazru pukotine, poseže se za radom čovjeka koji je te pukotine imenovao prije nego što su ih mnogi uopće uočili. Karl Marx među prvima je jasno definirao kapitalizam kao inherentno nestabilan sustav sklon krizama i utemeljen na suprotnim interesima, što je naknadno ljudsko iskustvo uvelike potvrdilo. Ipak, čovjek kojega se smatra jednim od najutjecajnijih mislilaca u povijesti podcijenio je žilavost i fleksibilnost kapitalizma, odnosno njegovu sposobnost prilagodbe, premda se u naknadnim interpretacijama nerijetko njegova razmišljanja prikazuju pretjerano isključivima. Marx je dobro razumio nužnost kapitalizma i prepoznao neke njegove atraktivne strane i korist, ali ujedno mu je ispisao smrtnu presudu s odgodom, što je bilo dovoljno da ga potpuno odbace široki slojevi društva i to nastave činiti do danas.

Vjerojatno ne postoji autor kojem se u proteklih dvjestotinjak godina više stavlja riječi u usta i čije se djelo izokretalo i reinterpretiralo više od Marxa, čovjeka čiji spomen i danas izaziva žučljive reakcije neovisno o ideološkoj opredijeljenosti i čije kapitalno djelo, poput Proustove ‘Potrage za izgubljenim vremenom’, nitko zapravo nije pročitao, ali svi o njemu govore.

Dok je ‘Komunistički manifest’ ponajprije programski dokument, ‘Kapital’ je znanstvena analiza kapitalističkog sustava i načina na koji funkcioniira. Uzevši kao filozofsku podlogu Hegelovu dijalektiku prema kojoj ljudski rod kroz povijest napreduje sudaranjem oprečnih ideja iz čega proizlazi nova, uzvišenija ideja (sinteza), Marx je taj koncept izmijenio i stvorio dijalektički materijalizam prema kojem je ljudski rod u neprekidnom gibanju zahvaljujući sudaranju interesa klasa, odnosno društvenih skupina, a ne ideja. Apstrakcija ne oblikuje ljude, ljudi oblikuju apstrakciju, i taj se pogled može primijeniti na svaku razvojnu fazu ljudske rase (robovlasištvo, feudalizam). U svakom sustavu postoji manjina koja vlada i potlačena većina, mijenjaju se samo forma i razina.

Slijedom toga, smatra Marx, kapitalizam je u svojoj definiciji opterećen kontradikcijama koje proizlaze iz suprotstavljenih interesa dviju osnovnih klasa, radnika s jedne strane i vlasnika kapitala s druge strane. Iako radnik proizvodi vrijednost svojim znanjem, rukama i intelektom, vjeruje Marx, vlasnik kapitala uopće ne sudjeluje u stvarnoj proizvodnji vrijednosti, nego samo vlasništvom nad sredstvima proizvodnje, ali zato od nje bere najveći dio kolača (profit), dajući radniku samo manji komad u naknadi za njegov rad. On izrabljuje tuđi rad bez kojega sâm nikad ne bi mogao proizvesti takvu vrijednost, pa tako ni dobit, oduševljenjem proizvoda tog rada i tako ostvarene dobiti. Sukob interesa tih dviju klasa očit je i ne može se nastaviti unedogled, uvjeren je Marx. Odnosi koji reguliraju funkcioniranje sustava, poput politike, pravnog sustava i društvenih vrijednosti, nadgradnja su te, kako je naziva, društvene baze i služe njezinu održavanju i zaštiti od neželjene promjene.

Kompletna kolektivna društvena svijest izravno je proizvod temeljnih društvenih odnosa (radnik – vlasnik kapitala). Te su tvrdnje za mnoge i danas teško probavljive premda je mnogo ekonomskih teoretičara, ali i stručnjaka s niza drugih područja društvenih znanosti, voljno priznati Marxovu analizu postojećih kapitalističkih odnosa kao uglavnom točnu ili u najmanju ruku vrijednu pomna proučavanja. Mnogo više prijepora i srčanih rasprava izaziva rješenje koje autor nudi u obliku komunističkog društva, što je ujedno najbogatiji izvor raznolikih interpretacija prema svakoj trenutačnoj potrebi, vrlo nalik na religiju. Marx je u očima promatrača, moglo bi se reći. U osnovi, sukob klasa vrije dok ne prsne u obliku revolucije koja vodi prema socijalizmu (distribucija prema potrebama i doprinosu, društveno vlasništvo, organizacija proizvodnje), a zatim prema komunizmu kao posljednjemu stadiju (nestajanje klasa, ali i država). Pritom valja napomenuti kako Marx sasvim jasno daje do znanja slijed događaja koji se ne može mijenjati, kao što je to u praksi učinjeno bezbroj puta, prvo u Rusiji 1917. Povijest tih odnosa mora se mijenjati kad sazre, što znači da su kapitalizam i akumulacija bogatstva neizbježne osnove za kreiranje doista uspješna socijalističkog, zatim i komunističkog društva. Drugim riječima, povijest (društvenu svijest i razvoj društvenih odnosa) nije moguće požurivati.

Gotovo svi pokušaji uvođenja marksističkoga koncepta prigodno su to zanemarili i pokušali preskočiti kapitalizam. Većina je propala, a društva koja se danas deklariraju komunističkima ubrzo su shvatila da bez doze slobodnog tržišta svojim građanima teško mogu pružiti imalo kvalitetan život, uspoređeno s potrošačkim kapitalizmom. Problem je današnjega razvijenoga Zapada što upravo taj temelj atraktivnosti slobodnog tržišta stoji pod znakom pitanja.

Sve veća akumulacija bogatstva u rukama malog broja ljudi i topljenje okosnice sustava, srednje klase, jedan su od ključnih razloga za ponovno promišljanje Marxovih teza. Ako mnogo ljudi u nekom društvu ima premašen raspoloživi dohodak i ne može trošiti koliko misli da bi trebao moći, kapitalizam gubi smisao postojanja, sem za bogatu manjinu. To su prepoznale i globalne elite koje nekoliko godina unatrag na Svjetskome gospodarskom forumu u Davosu pokušavaju naći odgovor na to (samo ne komunizam), a čak i u glasnogovornik tržišne ekonomije Forbes prošle godine objavio članak u kojemu propitkuje održivost trenutačnog sustava i njegovu korist za šire društvo.

‘Kapital’ je ključno djelo u kodificiranju Marxovih razmišljanja čija je namjera bila na analizi tržišnog gospodarstva utemeljiti postavke nove faze razvoja čovječanstva, socijalizma kao prijelaznog oblika i zatim komunizma. Marx je uspio objaviti samo prvi svezak 1867., a nakon njegove smrti 1883. s još dva sveska dopunio ga je njegov prijatelj i ideološki suborac Friedrich Engels na temelju sačuvanih bilješki (1885. i 1894.). Možda je i osnovni razlog za toliko različitih interpretacija ‘onoga što je zapravo Marx htio reći’ u tome da komunizmu nije posvetio toliko razmišljanja koliko analizi i kritici kapitalizma. Njegov je opus bogat i utemeljen kad razmatra razvoj tada svježeg sustava u njegovu vjerojatno najgorem izdanju, no mnogo je maglovitiji kad se bavi onime što bi trebalo biti, što je donekle razumljivo zato što govori o nečemu što tek treba postati. U znanstveno-filozofskom smislu ‘Kapital’ je kritika klasične ekonomije koju ponajprije predstavljaju David Ricardo, Adam Smith i John Stuart Mill, tek onda pokušaj osmišljavanja novog sustava koji, prema Marxovu mišljenju, neizbježno proizlazi iz ovoga i zato je nezamjenjiv dio ekonomske teorije. Taj prvi dio danas spore još samo najzagriženiji obožavatelji kapitalizma kao uspješna završetka povijesti, često vrlo slabo informirani o sadržaju Marxove misli. Analiza je u mnogočemu neupitna, a osnovne opservacije uglavnom točne i potvrđene vremenom. Marx nije sve pogodio, nije ni mogao, ali drugi dio njegova rada, rješenje u obliku komunizma, mnogo je sporniji element o kojem prepiranja vjerojatno nikad neće prestati, jednako kao ni različite interpretacije. ‘Kapital’ je, u svakom slučaju, nezaobilazno djelo ekonomske misli čija je izdržljivost usporediva s onom kapitalizma.

Marx je svoje drugo djelo prema kojem ostaje zapamćen u povijesti objavio usred revolucionarne 1848., na samom izdahu feudalnog poretka. Riječ je o političkom pamfletu u kojemu su postavljeni temelji poslije razrađeni u ‘Kapitalu’, poput klasne borbe, nužnosti revolucije, preuzimanja sredstava proizvodnje i ostalih elemenata koji definiraju marksizam. Taj poziv na oružje važan je i zato što prvi put jasno odjeljuje marksistički koncept od drugih srodnih, lijevih promišljanja koja uglavnom odbacuje kao kompromitirana i reformistička. Komunizam je u srži revolucionaran potvrat jer kapitalizam ne može biti reformiran, on je strukturno neodrživ, tvrdi među ostalim ‘Komunistički manifest’ objavljen u Londonu na 23 stranice. Dvije su rečenice tog dokumenta ostale zauvijek zapamćene u povijesti – poziv radnicima svih zemalja da se ujedine i uvod u kojemu stoji da se bauk širi Europom, bauk komunizma.