Kineski projekt ‘Jedan pojas, jedna cesta’ najveća je prekomorska investicijska inicijativa neke zemlje u povijesti. Iako je jasan kineski interes, nezanemariv je učinak na sve zemlje koje bi bile uključene u gradnju cesta, željeznica, luka, cjevovoda i druge infrastrukture te gospodarski napredak koji bi donio posebno onima slabije razvijenima.
Sastanak je zaključen širokim konsenzusom prema kojem se projekt neće voditi ideološkim načelima, nego otvorenošću i inkluzivnošću. Doduše, Amerika i Japan zasad se ne smatraju dijelom inicijative, što sigurno nije slučajno. Kako je novinarima nakon susreta rekao predsjednik Jinping, inicijativa teži otvorenoj svjetskoj ekonomiji, ponovnom uravnoteživanju globalizacije, daljnjoj liberalizaciji trgovine i jačanju razvoja zelenih tehnologija.
Kina je tako objeručke uskočila u procjep otvoren dolaskom Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika i njegovim izolacionističkim politikama koje teže obrnuti desetljeća otvaranja svjetske trgovine i zatvoriti američke granice za robu i radnike izvana. Iako u Americi mnogi čvrsto podupiru njegovu želju za vraćanjem proizvodnje i radnih mjesta u Ameriku, vani malo tko vjeruje u ostvarivost, ali i korisnost takvog američkog okretanja sebi. I svijet je ozbiljno shvatio kineske namjere, visokim državnim izaslanstvima pridružili su se šefovi Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i UN-a pokazavši da ih itekako zanimaju plan kojim bi se gradilo sve od luka u Pakistansu i na Šri Lanki do brzih željeznica u istočnoj Africi. U pitanju je ipak najveća prekomorska investicijska inicijativa neke zemlje, i to one koja ima velik višak novca na računu. Kao takav, projekt je naravno iznimno zanimljiv praktički svima kojih se dotiče, posebice manje razvijenim zemljama koje vode za novom i modernom, nekad i bilo kakvom, infrastrukturom. Jednako tako, većina zemalja načelnog pozdravlja promicanje trgovinskih odnosa, ali i kalkulira politički. Kina je, malo tko više sumnja, gospodar globalne budućnosti i kao takva zemlja s kojom svakako treba razvijati prisne odnose.
I za Kineze je računica dosta jasna, model razvoja koji im je proteklih desetljeća toliko donio polako doseže svoj optimum i potrebno je smisliti sljedeću fazu razvoja kako bi se održao gospodarski zamah. Rješenje nije trebalo dugo tražiti, širenje i jačanje globalnog dometa nudi se kao očit odgovor, Kina mora svoje kompanije koje su uvele odradile fazu kopiranja tuđeg i počele proizvoditi robu s dodanom vrijednošću plasirati snažnije na svjetsko tržište kao respektabilne brendove (moraju biti prepoznatljivi i sveripljuti). Osim toga, Kina je model državnih ulaganja u infrastrukturu već primijenila uspješno na domaćem terenu, pa je uvjerenje kako to može na isti način i vani napraviti.
Iako je u početku mnogima ideja razvoja infrastrukture u tako ambicioznom rasponu zvučala nerealno, Kinezi su proteklih godina odmakli u postavljanju temelja za njezinu realizaciju, čime je to prestala biti samo ideja. Početni projekt u međuvremenu je znatno narastao pa sad uključuje oko 65 zemalja u regijama koje nisu u onom osnovnom dometu, poput Novog Zelanda. Okosnicu čine zemaljska ruta vrijedna 54 milijarde dolara od Xinjianga do Gwadar u Pakistanu, luka u šrilankanskom Colombu vrijedna 1,1 milijardu dolara i tri tisuće kilometara dugačka brza željeznica od jugozapadne Kine do Singapura. Jednako tako, Kina radi godinama na prikupljanju sredstava i izgradnji potrebnih institucija, podnječa Financial Times. Državni fond je 2014. najavio 40 milijardi dolara za Put svile, a pandan i konkurencija Svjetskoj banci, Azijaka banka za investicije potrošit će dobar dio svojih sto milijardi dolara kapitala na projekt u sklopu ‘Jednog pojas, jedne ceste’ (OBOR).
Sasvim je jasno i da ovaj projekt u sebi nosi znatne geopolitičke implikacije, čiji će se efekti tek vidjeti. Uočljivo je nesudjelovanje glavnih konkurenata na regionalnoj i svjetskoj pozornici, poput Amerike, Japana i Australije, stoga je razumljiva odluka da se inkluzivnim karakterom pokuša umanjiti ‘kineski’ karakter projekta i privuče različiti spektar kompanija i interesa predstavljanjem novog Puta svile kao razvojnog projekta na korist svima. Što se Zapada tiče, ako je suditi prema medijima, postoji načelna otvorenost, ali i skepsa u vezi s obujmom realizacije plana.