Hrvatska je pretposljednja prema udjelu poduzeća koja rastu. Pretposljednja je i na listi zemalja kad se mjeri poduzetnička aktivnost zbog uočene prilike. A posljednja je prema pokazatelju društvenog statusa poduzetnika. To su samo neki od nalaza iz istraživanja GEM koje je početkom ovog tjedna na sjednici Nacionalnog vijeća za konkurencnost (NVK) predstavila osječka profesorica Slavica Singer.
Istraživanje zaslužuje detaljno čitanje, ali ovdje je povod za kolumnu o našemu kolektivnom kompleksu ‘začelja tablice’. Tijekom godine sam na bar tridesetak skupova na kojima se Hrvatska uspoređuje s drugim zemljama Europske unije. Na slajdovima je Hrvatska na začelju tablica. U društvu Rumunjske i Bugarske. S tim da sve češće držimo, sportski rečeno, ‘fenjer’.
Do prije godinu-dvije na konferencijama i okruglim stolovima spoznaja da smo na začelju izazivala je ljutnju u smislu: ‘Pa ne smijemo si to dopustiti!’ U posljednje vrijeme reakcije su se promijenile. Začelje tablice doživljava se kao nešto očekivano. Ljutnju je zamijenila apatija. U pokušaju objašnjenja o čemu je riječ treba spoznati, opet sportskim rječnikom ilustrirano, da je Hrvatska do raspada Jugoslavije bila u ligi od osam ekipa (šest republika plus dvije pokrajine) i da je čvrsto držala drugo mjesto prema razvijenosti. Odmah iza Slovenije. Od 1991. do 2013. MMF, Svjetska banka i druge institucije u kojima su se izrađivale tablice svih vrsta svrstavali su nas u ‘balkansku ligu’. U njoj smo se držali sredine tablice. Ulaskom u EU odjednom smo se našli u višem rangu natjecanja. Tranzicijske zemlje poput Češke, Slovačke, Mađarske, pa i Bugarske i Rumunjske, već su deset godina igrale u toj ligi. Kao zakasnjeni pridošli, prema sve više pokazatelja, Hrvatska se čvrsto pozicionirala na začelju. To je izazvalo sudar samodopadnosti izgrađene u prošlim vremenima s tvrdom realnošću i njome izazvanom depresijom. Kako smo se našli na začelju?! U vrlo zanimljivoj diskusiji na NVK-ovoj sjednici mogla se čuti frustracija jednoga konzultanta. Radi u globalnoj tvrtki pa mu se dogodi da mu kolega iz npr. Slovačke, kad se upozna s nekim problemom u Hrvatskoj, kaže da su oni to riješili prije deset godina i da će vrlo rado podijeliti to iskustvo. Mi kolektivno ne možemo prihvatiti da su Češi i Slovaci prema većini pokazatelja ispred nas. Kako kad smo u socijalizmu i na početku tranzicije bili ispred njih? Nakupilo se u Hrvatskoj, što objektivno zbog rata, ali poslije i bez pravog razloga, mnogo izgubljenih godina. A zaboravlja se da je jedna Češka do Drugoga svjetskog rata bila mnogo razvijenija od Hrvatske. Pola stoljeća u sovjetskom bloku donijelo je nazadovanje, ali čini se da je kvaliteta upravljanja državom i ekonomijom ipak ostala u kolektivnom sjećanju. Kad je nastupila tranzicija, taj se ljudski kapital probudio i ubacio u višu brzinu. Zanimljiva je bila usputna napomena: ‘Pa i prije sto- tinu godina glavni poduzetnici u Hrvatskoj nisu bili domaći igrači. Bili su to poduzetnici iz Austrije, Mađarske, Češke… Zašto mislite da bi se to promijenilo?’
