Gradovi i općine moći će privatizirati komunalne djelatnosti ili ih davati u koncesiju, a pripadajuća infrastruktura mogla bi završiti u rukama privatnoga kapitala. To je prilika za poduzetnike, ali trebat će dobro odvagnuti isplativost jer cijene komunalnih usluga danas su uglavnom socijalne, a ne tržišne.
Najveća atrakcija nakon lokalnih izbora neće biti ni nove ni stare face u političkoj areni, nego sljedeća faza privatizacije – komunalnih usluga u jedinicama lokalne samouprave (JLS). Put privatnom kapitalu ondje gdje su mu dosad moć i utjecaj bili ograničeni otvorit će Nacrt prijedloga zakona o komunalnom gospodarstvu, koji je i sâm ministar Lovro Kuščević nazvao samo grubim nacrtom, a koji je javnost zagolicao samo zbog toga što udara po džepu. Njime se predviđa da JLS-ovi umjesto komunalnog doprinosa uvedu dva nova izvora financiranja gradnje i održavanja komunalne infrastrukture, građevinsku rentu i doprinos za gradnju komunalne infrastrukture, koja će se plaćati pri gradnji nekretnina. Tako umjesto manje nameta imamo više njih. Ali nije ni to prava senzacija. I dok će građani više izdvajati za sufinanciranje komunalne infrastrukture, komunalne djelatnosti gradovi i općine moći će privatizirati, a pripadajuća infrastruktura mogla bi završiti u rukama privatnoga kapitala.
Koncesije na dvadeset godina ispod radara tako prolazi kako sporni nacrt zakona ne samo da dopušta prodaju udjela u javnim komunalnim poduzećima privatnim subjektima nego uvodi i koncesije na pojedine komunalne djelatnosti, i to na rok od dvadeset godina. Predviđa i mogućnost da, primjerice, osnivači nekih javnih komunalnih djelatnosti (poput grobarskih usluga) mogu biti udruge odnosno vjerske zajednice. Iako su neki od tih modela bili u upotrebi i prije, uglavnom je bila riječ više o iznimkama nego o pravilu. Otvaranje komunalnih usluga privatnom kapitalu omogućuje se ponajprije mijenjanjem vlasničkog režima – infrastruktura se od javnog dobra u javnoj upotrebi pretvara u javno dobro u općoj upotrebi. Takva transformacija vlasništva u komunalnom gospodarstvu cilja na to da bi privatni subjekti, a ne više samo javna tijela, postali nositelji prava i obveza na zajedničkoj infrastrukturi. A to, ogoljeno do kraja, znači da im se prepušta ne samo usluga nego i infrastruktura.
Privatizacija se neizravno spominje i u Nacionalnom programu reformi koji od jedinica lokalne samouprave traži da informacije o trgovačkim društvima u kojima imaju većinske vlasničke udjele i eventualne promjene u njihovu radu (primjerice, strukturi vlasništva, članovima uprava i nadzornih odbora) redovito objavljaju na vlastitim internetskim stranicama na lako pretraživ način. Tako će se omogućiti stalno ažuriranje Registra trgovačkih društava u većinskom vlasništvu JLS-ova i ‘pojačati nadzor nad njihovim radom, a radi jačanja transparentnosti, odnosno upravljanja korupcijskim rizicima na tom području’, stoji u tom dokumentu.
Uz to, Ministarstvo financija počinje izrađivati novi zakon o financiranju jedinica lokalne i regionalne samouprave koji će se početi primjenjivati iduće godine i koji predviđa zaokret od postojećeg modela financiranja. Konkretno, novi će zakon izravno tjerati izabrane lokalne čelnike da ostvaruju veće prihode na temelju svojih potencijala, a morat će i djelotvornije upravljati imovinom kojom raspolaže lokalna jedinica. A bude li postojala mogućnost da to ostvare prepuštanjem usluga tržištu, jasno je kao dan što će izabrati. Budući da ostaju i bez sredstava od poreza na nekretnine, pritisak je to jači. No aktualni gradonačelnici, pred kojima su neizvjesni izbori, a gradske blagajne pucaju im pod pritiscima Europske unije zbog, primjerice, financiranja novih centara za odlaganje otpada, nisu skloni predviđati kako će se situacija razvijati u sljedećih nekoliko dana, a kamoli nekoliko mjeseci. Neslužbeno, neke bi usluge, mahom prikupljanje otpada, mnogi od njih rado prepustili tržištu, ali boje se otpora javnosti, a takvo talasanje uoči najvažnijih izbora za lokalne čelnike nikomu ne pada na pamet.
Mi u Hrvatskoj zapravo uopće ne znamo kolike su stvarne cijene pojedinih komunalnih usluga, ali znamo da se one formiraju prema socijalnoj kategoriji koja ne dopušta dovoljno novca za ulaganje u novu opremu, tehnološka rješenja ili infrastrukturne investicije, zato su naše komunalne usluge uglavnom nekvalitetne i služe samo kao igračke u rukama lokalne politike na štetu građana. To će se Nacrtom zakona napokon promijeniti – smatra Damir Novotny, ekonomski analitičar.
Uroš Kalinić, direktor u Deloitteovu Odjelu financijskog savjetovanja, za Lider objašnjava da postoji interes privatnoga kapitala za ulazak u sferu komunalnih djelatnosti u kojima se može ostvariti primjereni povrat. Na temelju globalnih trendova u to se mogu ubrojiti djelatnosti bliske upravljanju otpadom i zaštiti okoliša, ali tržišno zanimljive djelatnosti mogu biti i one koje ne zahvaćaju ključnu infrastrukturu, poput upravljanja tržnicama ili pogrebnih usluga.
Osim priljeva novca u proračun i mogućeg smanjenja poreznog tereta korist od prodaje udjela u takvim poduzećima u prvom je redu veća djelotvornost i znatno veća transparentnost u upravljanju i poslovanju. Prodajom udjela u tim poduzećima smanjuje se i fiskalni rizik za jedinice lokalne i regionalne samouprave i središnju državu koji se često materijalizira jer su spomenuta poduzeća nerijetko stvaratelji gubitaka. Također, područja otvorena takvim ulaganjima vjerojatno bi imala neku korist od uspostavljanja odnosa i afirmacije među investitorima zajednicom – istaknuo je Kalinić i naglasio da ipak postoji i ‘nepopularna’ strana u cijeloj priči. Moguća racionalizacija troškova često uključuje smanjene troškove plaća, kaže on. Na plaćama se katkad štedi otpuštanjem zaposlenika, što može naići na kritiku javnosti, odnosno lokalnoga stanovništva. Ako troškovna optimizacija poslovanja nije dovoljna za uspješno poslovanje društva, dodatna mjera može biti povećanje cijena usluga.