10. travnja 2017.

Sustav koji pomaže profesionalnim sportašima u djelotvornijem treniranju mišića i pacijentima da uspješno obave rehabilitaciju koju prolaze nakon neke ozljede razvijen je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu predvodi akademsku zajednicu u tehnološkim inovacijama, surađuje s industrijom a njegovi izumi i projekti unatoč ograničenom proračunu stojte rame uz rame s onima s najuglednijih i najbogatijih svjetskih sveučilišta. Ipak, sustav MyMyo, koji su razvili profesor Mario Cifrek iz Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija, Igor Krois iz Zavoda za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave, Una Pale, koja je nedavno završila FER (profil Elektroničko i računalno inženjerstvo), a čiji je MyMyo bio diplomski rad te poznati hrvatski doktor znanosti Stanislav Peharec, naslovni docent Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vlasnik slavne poliklinike Peharec, jednostavnosti i praktičnosti ističe se u moru FER-ovih uspješnica.

Riječ je o lagonom i nosivom sustavu za mjerenje i prikaz intenziteta mišićne kontrakcije na temelju mjerenja površinskih mioelektričkih signala. Vrlo je praktičan za uporabu, nema nikakvih kabela i žica; u maleni uređaj idu samo elektrode nove generacije koje ne ostavljaju nikakve tragove na koži korisnika. Uređaj jednostavno spojite na pametni telefon i možete početi s mjerenjem. Osnovna je zamisao iza sustava da pomogne profesionalnim sportašima za djelotvornije treniranje mišića i pacijentima da uspješno obave rehabilitaciju nakon ozljede.

– Postoji veza između iznosa napona koji mjerimo na mišiću i intenziteta kontrakcije tog mišića, što znači da praćenjem amplitude tog napona možemo utvrditi koliko se kontrahirao. Posebno je koristan za mjerenje kontrakcije mišića kojima se ne koristimo svakodnevno, poput tricepsa – objašnjava profesor Cifrek i dodaje kako nije dovoljno samo vježbati. Vrlo je važno znati kako vježbati i kojim intenzitetom vježbati pojedine mišiće. Uostalom, glavna je zadaća ferovaca rješavati probleme iz prakse trebala bi biti mjerljiva s onom naprava koje možemo naći na tržištu, poput onih za mjerenje aktivnosti povezanih sa softverom na pametnim telefonima – objašnjava Pale.

– Una je zaslužna što baterija u ovome uređaju ima oko 40 sati autonomije neprestana rada – naglašava Cifrek.

Glavna je zadaća ferovaca rješavati probleme iz prakse. Tako je profesor Cifrek s doktorom Peharecem, koji je analizirao tegobe i slušao zahtjeve pacijenata poliklinike, došao na ideju kakav bi proizvod trebalo stvoriti. Ipak, najveći dio tereta iznijela je tadašnja studentica Una Pale.

– Zaintrigiralo me to što ne postoji komercijalni uređaj koji se može tako jednostavno priključiti na mobitel ili tablete. Vjerujem da je riječ o proizvodu koji će biti relativno jeftin. Cijena bi trebala biti mjerljiva s onom naprava koje možemo naći na tržištu, poput onih za mjerenje aktivnosti povezanih sa softverom na pametnim telefonima – objašnjava Pale.

– Una je zaslužna što baterija u ovome uređaju ima oko 40 sati autonomije neprestana rada – naglašava Cifrek.

Trenutačno Una Pale radi na tome da uređaj bude što manje površine. Predviđena dimenzija jest 2 x 4 cm. Treba napomenuti kako je prikaz podataka vrlo jednostavan. Una je ugradila dvije varijable: jedna je čista amplituda signala proporcionalna snazi mišićne kontrakcije, a druga je varijabla algoritam koji može odrediti koliko je mišić umoran. Projekt je počeo u proljeće 2016. i financirao ga je isključivo FER. Sav posao bio bi uzaludan bez stručne pomoći profesora Igora Kroisa koji je doktorirao na pojačalima bioelektričnih signala i autor je pojačala koje je služilo za mjerenje napona mozga tijekom operacija na živčanom tkivu. Zahvaljujući svom iskustvu na ovome projektu bio je zadužen za pomoć u osmišljavanju elektronike koja se izravno stavlja na čovjekovu kožu.

– Imali smo dva slijepa kolosijeka. Izrada pojačala prvi put nije bila najsretnije odabrana, no poslije smo riješili taj problem. S mehaničko elektroničkim rješenjima i napajanjem imali smo također nekih teškoća, no tim predvođen Unom sve je zapreke uspješno prešao – objašnjava Krois.

Koncern će prestati postojati, barem u ovoj formi koju danas poznamo. On je predmet ponajprije financijskog i organizacijskog restrukturiranja, a proizvodne kompanije uglavnom su dobro posložene i neće zahtijevati operativno restrukturiranje. Njih treba što prije osposobiti za prodaju, kako se kriza ne bi nastavila prelijevati na njih, jer bi im se tada vrijednost smanjila, a nekima možda i ugrozila tržišna pozicija. Kadrovsko restrukturiranje i ‘downsizing’ će biti najizraženiji na razini Agrokor Holdinga i Agrokor trgovine jer će oni u najvećoj mjeri izgubiti svoju sadašnju funkciju i razloge za opstanak. Vlasničke promjene trebaju zahvatiti sve tvrtke unutar koncerna, jer svi Agrokorovi udjeli moraju na ‘bubanj’ da bi se namaklo što više sredstava za podmirenje obveza – smatra konzultant Željko Perić.

Vrlo izazovno će biti osloboditi od jamstava najatraktivnijim imovinu Agrokora (udjeli u najboljim operativnim kompanijama) kako bi se pripremila za prodaju. A prodaja je neizbježna, kako bi se došlo do gotovine za pokriće starih dugova. – Izazov s kojim će se povjerenik tada sresti želja je da se prodajom namakne što više novca za pokriće dugova s jedne strane i s druge strane želja nekih političkih struča da sve ostane u hrvatskom vlasništvu. Ako se bude htjelo (a moralo bi se) ići na maksimiranje prihoda od prodaje, onda je neophodno napraviti kompetitivan prodajni proces u kome mogu sudjelovati svi zainteresirani, bez obzira na ‘geografsko podrijetlo’ – kaže Perić.

A što (najprije) prodavati? Prodaju neke od proizvodnih tvrtki koje nisu opterećene jamstvima, a imaju vrijednu imovinu, teško je realizirati dovoljno brzo da se turistička sezona u proizvodnim kompanijama Agrokora i Konzumu dočeka što spremnije. Teoretski bi se moglo krenuti u prodaju non core dijelova poput turističkog portfela ili IT tvrtke mStart, što ne bi jako utjecalo na temeljni biznis kompanije, ali izgleda da se na tome još ne radi. Ramljak bi vjerojatno (kao što je to u jednom trenutku možda htio i Todorić) najviše želio da može brzo i po dobroj cijeni prodati proizvodne perjanice s dobrim tržišnim udjelima kao što su Jammica ili Ledo. No tu je dobro poznat teret jamstava i međusobno isprepletenih odnosa koji onemogućavaju brzu prodaju. Možda se lakše može prodati udio u matičnoj kompaniji ili Mercator, no pitanje je koliko bi to značilo u financijskom smislu.

Osim toga, postoje i mišljenja da se u ovakvim situacijama nikada ne prodaju najbolji dijelovi kompanije, nego oni koji ne donose novac. Na kraju, veliki izazov uslijedit će nakon suočavanja s realnošću i spoznaje o visini nedostatnih sredstava za pokriće svih dugova. Koliko će otpisa biti neophodno, koliko reprograma moguće i kako sve korektno rasporediti između vjerovnika, a da nitko ne pretpru gubitke koji bi ga potopili. Teško je očekivati dobru suradnju različitih skupina vjerovnika u tome trenutku, a ipak mnogo toga će ovisiti upravo o stupnju njihove realnosti i kooperativnosti.